Ko na Prču ak' i malo stoji više vidi no onaj pod Prčom!

POGUBLJENE RIJEČI

Rječi su uzaludne, rekao sam jednom uredniku, kad me podsticao da napišem tekst na neku temu koja je, uporno, bila aktuelna… Čak sam i dodao da je pisati besmisleno… Riječi ne pomažu ni u najboljom smislu, kako se veli, ni za spas života… Onaj kome su namijenjene rađe će srljati na suprotnu stranu. Međutim Mihailo Lalić je bio ubijeđen da treba, već napisano, ponovo pisati. To mi je rekao u jednom razgovoru 80-ih prošlog vijeka. ’’Uvijek se ima što reći i dodati i na već rečeno.’’ Tako je i pisao. Neke knjige i po dva puta, popravljajući ih. Lalić je danas zaboravljen iako se njegovi prepisi originala ponvo događaju. Lalić i provocira i locira, ali ne pomaže…Verba volant!

…I ova će tema biti promašena bez ikakve provokacije! Tekstove koji su napisani prije više od četvrt vijeka nijesam kapac popraviti kao Lalić, pa ću ih navoditi po nahođenju ili parafrazirati po sjećanju iz ranih 90-ih.

                                                                   * * *

(neke 1993.) Niđe se na svijetu ne afirmišu izbjeglice ka’ ovđe (iako bježe samo gubitnici tražeći ovamo ono što su izgubili tamo). Nudimo im priliku da prežive a oni koriste situaciju da od nas naprave sebe i postanu domaćini, domaćima. Ustoličava ih Crna Gora na značajna i ugledna mjestima u crnogorskoj kulturi, prosvjeti i zdravstvu.

                                                                   * * *

Obolijevamo bez lijeka od sindroma izbjeglica. “Grad Teatar” širi epidemiju. S Trga pjesnika rastržu Crnu Goru za njene pare. Sav taj teatar vodi jedan lokalni bibliotekar koji čak izbjegava da govori jezikom kulture koju zastupa. Kompleks Pala ugrađuje se u crnogorski prostor, zaobilazeći vlastiti jezik na kome je stvorena čitava jedna literatura. U Budvi S.M. Ljubišu igraju egzotično kao urođenika-domorodca. Niko tu ne zbori jezikom njegova djela. Budva postaje SS (Srpsko Sarajevo), čak je i glavni čovjek lokalne televizije otud. Sve je odnekud samo je Budva odavde…i pare! Niđe Budvanina, nit Primorca, nit Crnogorca. Trag ili vrag Ljubiše (Ristića) prati Budvu. On joj je prvi namakao omču. Sada je pritežu i lokalni i državni glavari. Sezonski izbjeglice-glumci, sezonski gledaoci-turisti…Stalni posmatrači, Crnogorci sa strane. Premijeru vidi jedva neka stotina gledalaca a repriza odlazi sa protagonistima, tamo odakle su došli…Uglavnom u Bg. Onda se na domaćem radiju, tv-eu i u štampi prepričava uspjeh  predstava iz dana u noć. Tuđe pozorište s koljena na koljeno. Umjesto da predstave govore sobom o sebi, sa scene, njih tumače iza scene. Autori se hvale u nastavcima: O kako je ta predstava doprla do suštine…O kako je to otkrilo svu besmisao  života… O kako? O jebite se! Sve ste to vi smislili koji sobom ne mislite. Niko i niđe na svijetu ne ulaže toliko novca za jednu premijeru i ni za jednu reprizu.   Jedan crnogorski a sezonski dobjeglica iz Beograda režirao je ”Kokošku”N. Koljade za pedeset hiljada i nestao sa njom nakon premijere. Tada sam u Pogorici susreo poznatog YU glumca iz Zagreba Ivicu Vidovića. Tezgario je, od scene do scene, s nekom svojom vrlo uspješnom predstavom. Dok smo pili kavu ispričao sam mu pošto se sezonski režira u Budvi. Odgovorio mi je zapanjen…Pa kod nas u Zagrebu u kazalištu”Komedija”, oskarovac Jiži Mencel režira kao gost, samo za osam tisuća. E, kod nas Vidoviću za te pare ne režiraju ni laureati  iz Trebinja!

                                                                * * *

U Nikšiću su se udružili neki “Libertas” i neki “Oktoih” da u vidu nacionalnog poduhvata izdaju poeziju 20. vijeka u nekoliko kola. U prvom će biti najglasovitiji pjesnici koji su se u zadnjoj deceniji poduhvatili da Crnoj Gori trag utru.Tu su Matija Bećković, Tanasije Mladenović, Slobodan Rakitić, Ranko Jovović i joć nekoliko pomoćnika odavde. Za poduhvat  će biti novca ali je Centralnoj nacionalnoj biblioteci “Đ. Crnojević” na Cetinju, već više od mjesec dana blokiran je račun. U CG je najteže sačuvati svoja imanja od nemanja. Pjesnika odrođenika, Bećkovića đeci u školama zadaju za “domaći”. Nagazne mine u vidu izbjeglica će nas još dugo raznositi.

Skupština CG ne donosi nikakve zaštitne zakone od ovoga ! Neka bar ukine odluke Podgoričke skupštine. Sve je ovo tamo odlučeno.

                                                                * * *

Lutao sam tada, ranih 90-ih, u više navrata Amerikom i Kanadom tražeći sa diskretnom ambicijom (pišići za onaj Monitor) da okupimo Crnogorce i građane CG, koji bi se na tom kontinentu dozvali porijeklu i udružili; da se zna ko su i odakle su. Đe pripadaju? U Njujorku sam nabasao na trojicu. Ilija Pavićević iz Rsojevića, Sreto Đuretić iz Zete i Đorđe Vujović sa Cetinja. Udružili su se o osnovali, nonprofit organizaciju Crnogorski kulturni centar. U Torontu, (Kanaada) za Crnu Goru su bili Branko Aleksić iz Vidana, (granica CG sa BiH) i Vojo Rašović sa Fundine. Oba sa suprugama. Pošto ih je više od troje osnovali su svoje Crnogorsko udruženje. U los Anđelesu sam pronašao Cana Đokovića sa suprugom iz Milješa-Tuzi. U Čikagu su bili svi Mrkojevići na okup na čelu s Bećom Ćubićem i Redžovićima. Udružili su se 1995. u ”Rumiju” i otkupili zamašan prostor od 500 m2, kao mjesto za susrijetanja svih Crnogoraca,  svih vjera. Oni su organizovali i prve Crnogorske susrete 1998. na tlu Amerike. Pristvovao je i Princ Nikola Petrović. Presednik Republike Crne Gore M. Đukanović je poslao telegarm podrške i čestitku. Niko ga u CG nije objavio, osim Treći program TVCG i Tv Montena.

Koješta me dočekivalo po Americi a najviše zločini u Jugoslaviji. Uporno su ih emitovali i ponavljali da bi zadobili javno mnjenje za eventualnu intervenciju nad počiniocima zločina. Nagledao sam se, tamo daleko, našeg zla svakojega, kao da nijesam mrda od kuće. Od rušenja mosta u Mostaru preko Markala do Srbrenice

Ali i ta ažurna i dežurna Amerika nad svijem svijetom ima svoje relakse!

Spušta se tamana američka noć dosta osvijetljena. Majk se vraća kući dosta pijan. Automatski mu se dižu vrata od garaže i on zbiči u nju svog Buicka. Izlazi. Garaža se sama zatvara. Kar mu se sam zatvara, kuća se sama otvara. Sve na senzor…i kara mu se sam diže i navodi ga na njegovu Mery u kičen. Oće Majkl da kara iz čista mira. Mary neće. On oće pa oće…tako to stoji u nekom američkom filmu i oće Majk da proba ka u filmu. Nešto mu došlo. Mery i dalje neće, iako je Majk isturio spolovilo na nišan. Počinje nasilje. Mery prihvata stojka. Majkl se obraduje. Mery uzima kuhinjski nož iza leđa. Ofikari ga! Odrezak joj je u ruci. Krv po podu. Majkl je u krvi. Mery vidi strašnu uru pred očima. S odreskom u ruci uskače u kar. Sve joj se automatski otvara…Već tutnji niz ulicu. Ispriječi joj se semafor. U bunilu izbacuje otpad na ulicu. Izbacivanja otpada u USA je kažnjivo. Odnekud izbija policijsko vozilo. Kupi otpad. Prepoznaje zločin. Hitna pomoć preuzima jedva živog Majkla. Hitna hirurgija ušiva stojka na mjesto zločina. Mery je iza rešetaka. Po Pulicerovm receptu američka štampa udara u manite. Senzacija. Digitalnom animacijom tv ilustruje zločin do u detalje. Krv piša ka iz fontane za razliu od Yu krvoprlića ka s Nijagare.. Svi su na strani ofikarenog niko na strane zlosrećne Mery. Sva Amerika oko jednog k… očekuje ishod i uspjeh svoje hirurgije…Jednog jutra prišiveni propiša pred kamerama. Amerika oduševljena…glada Majkla kako se kurči. I Mery se raduje u zatvoru. To je Amerika. Za tih nekolio dana Jugoslaviju niko nije pominjao. U isto vrijeme Jugoslavijom su i dalje tekle nijagare kvi…ali Makl je bio prvi. Yu u zadnjem planu.

U vrijeme kad je srušen most u Mostaru sletio sam u Čikago. Kontrola je bila stroga za Yu pasoše. Službenik me pitao da li sam Srbin?…Ne! Da li sam Hrvat?…Ne! Pitao me onda, ko sam? I am Montenegrian! Oll righte, velcome. Tada sam se u svoj toj YU muci, prvi put ośetio neoko independent!

P.S. Sad se pitam, a i tada sam se pitao…Što će Crnogorcima nezavisnost? Bolje da budu rent-a-car narod …pa ih unajmiš po potrebi…I vozi Miško.

                                                                                                  Mihailo Radojičić Šok