POPIS ZA POČENIKE

Popis je u procesu a nema još izvještaja o (po)nekom ekcesu? Recimo, osoba kod koje su došli popisivači, dala je podatke o svojoj porodici, imovini, nacionalnoj priadnosti, jeziku, vjeri…itd. Supružnk nije bio doma već na radnom mjestu, pa je pozvan telefonom da iskaže nacionalnu pripadnost. Izjasnio se kao Crnogorac i da govori crnogorskim jezikom, što je popisivač unio u upitnik. Onda je, stopanica mu, (supruga) zagraktala iz svega mozga na popisivače da to ne upisuju, jer se ona izjasnila drugačije (iako su iz istog mjesta). Popisivač je odgovorio da to ne može da se prepravi, niti smije!

Ovo je dobar znak za početak, mada će, kad izađe ovaj tekst u novini, popis već biti na polovini puta i zvanično utvrđenog  vremena.  Na jednom drugom mjestu popisana osoba se izjasnila po pitanju Vjere… kao vjernik Crngogorske Pravoslavne Crkve!  Nije joj tako upisan odgovor već samo Vjere Pravoslavne. Da li je to vjero-dostojno osjećanje popisanog, ukoliko popisivač osporava njegov izričiti iskaz prilikom izjašnjenja? Razlog je jednostavan i veoma podložan manipulaciji, zato što se pod pravoslavljem u Crnoj Gori, zasad, podrazumijeva isključivo (politički nametnuto), pripadanje Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. U pamet se dobo popisnici Crnogorci… ali i popisivači!

Popis je već mjesecima konfliktan u Crnoj Gori jer su, poltika i izvanja crkva,  statistika, domaća i izvanja glasila (naročito srpska), proklamovali tuđi interes te da rezultati budu u tuđu korist, a ne u službi zvanične države i statistike zemlje u kojoj se obavlja. Paradoks je da je i sama statistika bila uključena u te interese, suprotne podrazumijevajućim interesima svoje države. O tome svejedoče brojne kontradikcije njenih zvaničnika. Njen prvi čovjek oglasio se pred popis video iskazom; da budemo gostoprimni domaćini, i širom otvorimo vrata namjernicima za službeno prebrojavanje. To ne bila loša poruka da je u pitanju otvaranje turističke sezone pa da se ne obrukamo ka domaćini, ali kampanjaški protežirati rutinski popis, koji ima ozbiljnu tradiciju, je elementarno nametanje i podmetanje građanima tuđe volje. Ovo dolazi otuda što stranački interesi, na vlasti, izvrću državu do sablasti. Institucije tako postaju irelevantne. Relevantan je samo istureni „srednji prst“ lokalnog  glavara kome je zvanični sud dao za pravo da to, ako mu se prohtije, i ponovi. Kad državni simboli, konkretno himna i zastava (s)padnu na „prstenjak“ na zvaničnom mjestu, simboličan je svaki popis i propis. Nije se ni javnost pretrgla da ga osudi, ali ta inferiornost ne zaslužuje bolju državu koja se za sada održava na uređenju (ne)intenzivne njege.

Primitivizam je sadašnji jezik u Crnoj Gori i  bolje je što ga zovu srpskim, jer tamo, u zemlji iz koje ga prizivaju, ima ozbiljnu njegu i podršku. Na njemu tamo vode politiku, vladaju, laju, lažu istoriju i zemljopis, potkradaju susjede, imovinu im, i ime! Pisati se Crnogorcem, i crnogorskim jezikom govoriti, je jedina linija odbrane i razgraničenja od njihovih ograničenih epigona, kakav je prvi građanin Nikšića. U gradu, iz koga se jezikocidom opismenila Srbija, ubijajući ime jeziku poharom Vuka Karadžića, sad je progovorilo sve što nije imalo „pravo glasa“. Više se ne govori njegovim školovanim jezikom, čije su obrazovne ustanove i kadrovi zasjenjivali mnoge u bivšoj državi. Taj grad uzornog jezičkog standarda spao je na nakarade i protuve. To se u narodu veli „obrnulo na rogač“, pa se tako jedan prezimenjak V. Karadžića, vijek i po kasnije, toliko izrogačio da je genocidno poharao prvog susjeda koji ga je školovao i udomio. Sad domuje vječitu robiju. Srećom, zlikovac se oglasio Srbinom kako takvima i priliči.  

Sad vas ubjeđuju da se izjasnite, kako ne govorite svojim maternjim, već maćehinskim jezikom, Vukovim, dakle crnogorskim, prepredenim u  srpski. Nema niti jedne srpske „narodne“ pjesme koja nije prošla crnogorsku jezičku redakciju, koja ju je kultivisala! Vuk ih je s tog jezika prepisao jer, i nije znao srpski, niti je išta na tom, tada nepostojećem jeziku, zapisao… čak ni Srpsku istoriju njegova vremana, već je sve pravopisao na crnogorskom. Kako sada pod taj osvajački „srpski“ podvesti Marka Miljanova koji na svakoj stranici, pored ostalog, koristi neodređene zamjenice „netko“, „svatko“, „nitko“ itd… Ali nitkovi mogu sve, a crnogorski priređivači i izdavači na te fakte, se nijesu izjasnili ni nedoumicom. To svakako nije porod srpskog jezika ali ni hrvatskog već su rođene u samom jeziku Markovog zavičaja. Ali oni koji otimaju ne pitaju. U jednom velikom intervju za baogradski NIN, prije tačno dvije godine, na pitanje kojim se jezikom koristim u svojim knjigama, odgovorio sam „maternjim!“ bez dvoumljenja. Pojasnio sam! „To je jezik iz mog zavičaja, Nikšića. Odatle je Vukova mati… dakle pišem na vlastitom maternjem! Ako treba prevodilac tu sam…!“ Nijesu me dalje pitali, jer bih pridao da je „njihov“ Vuk i rođenu majku iznevjerio! Bez obzra na naci-naloge i kukavičje srpske pologe, crnogorski jezik je neuništiv. Na njemu su pečatana najveća djela koje je dalo ovo podneblje, a jačeg pečata od toga nema. Uostalom, nama i izdajnici crogorskog jezika, govore Crnogorski!

P.S. Boj se onog tko je (na)'viko, bez golema mrijet jada! 

M.R.Š.