VOJO VIJEK
Ovaj tekst je objavljen povodom Stanićevog stotog rođendana početkom godine. Za ovu priliku je djelimično dopunjen.
Vojo Stanić je pretekao stoljeće. Oslikao je čitav jedan vijek i svoj svijet. Teško se usuditi da se piše o njemu iako je s nama sto godina. Živimo u njegovom vijeku i sve nas je prevaziša, i nadživio, djelom i vremenom. Na riječima je bio škrt a na slikama izdašan. Jednom sam ga pitao, kako su reagovali na njegovu sakralnu sliku u Gospi od Škrpjela? „Kad umrem meni se niđe ne žuri pa mogu da reguju dovijeka. A ja sam tu, đe bih drugo mogao biti.“ Nije volio pred kameri i mikrofone; „tu se ljudi snemažu od pameti da objasne što rade. Šta da pričam. Što misliš naslikaj…pa neka ti čitaju mišljenje.“
Samo sam jednom, čini mi se uspio, da iz njega isčupam pred objektivom, jednu jedinu rečenicu za javnost, a drugu ktatku za mene van kamere: „Ovo ti je dosta!“ …Ali me nije ostavio praznih ruku. Smotao je jednu sliku u tubu i tutnuo mi je ispod jakne. Neka ti je tu, da Njake ne vidi kad izađeš iz ateljea.
Kažu, kad je poklanjao slike, spuštao bi ih je naizvan, špagom, niz njegov čuveni prozor od svijeta. Potkradao je sam sebe da bi obdario prijatelje. Znao je da ga supruga Njake prodaje skupo, iako je on bio još skuplji… Vojo nema cijenu, neda se kupit. Uz ovaj tekst objavljujem tu poklon sliku, jer je nema ni u jednom katalogu. Slika nije formalno potpisana ali je u uglu umjesto potpisa Vojov autoportet. Bolji potpis nijesam moga dobit. Da je živ zahvalio bih mu se još jednom i poželio mu…da živi sto godina! Ali šta da radim sada kad ih je nadživio…i kad znam da će njegova umjetnost nadživjeti mnoge. Ovaj omaž vjekovitom Voju, umjesto svojim, nasaviću njegovim riječima. Neko je ipak uspio da ih iščupa iz njega i zabilježi!
“Slika vrlo brzo urađena ne može dugo zadržati našu pažnju. Ona zrači onom energijom koja je u nju uložena pa ako je toga malo onda se efekat potroši u kratkom i površnom utisku.”
***
’’Ovaj svijet i sve što postoji ne bi imalo nikakav smisao da nema ljudi. Sve ljepote prirode i raskošne pojave i događaji koji nas okružuju bili bi besmisleni ako ne bi postojao neko razuman da ih vidi. Središte svemira je čovjek. Van ljudi to je samo jedan crni gluvonijemi i prazan prostor kroz koji tumaraju izgubljeni usijani i ohlađeni grumeni koje osvjetljava samo naš pogled. Osvajanje svemira, putovanje u svemir, svemirski brodovi – to je jedna naivna iluzija. Da li smo više u svemiru ako se nalazimo u svemirskom brodu ili na nekoj drugoj planeti, nego što smo sad? Zemlja je takođe svemirski brod i to za nas najudobniji što se može zamisliti. Svemir protiče odmah pored mog prozora. Mi putujemo kroz prostor fantastičnom brzinom dok udobno sjedimo u nekom bifeu sa Dragom, Acom i Duškom pijuckajući sa uživanjem svoje omiljeno piće’’
***
„Urbanizam i potrošačko društvo ubijaju ličnost. Suprotno od onoga što se proklamuje, mnog'avangardisti’ u slikarstvu idu pod ruku sa njima–oni su konformisti,njihova umjetnost je isto tako bezdušna kao što je bezdušan urbanizam koji će pojesti svijet. To je umjetnost potrošačkog društva to je potrošačka umjetnost.“
***
“Šta je Kič? – To je slika zalaska sunca između dvije palme. Kič nije šamar ili slika koju ne razumijemo. Ako bi iz našeg života izbacili kič a ostavili samo umjetnost možda bismo bili osiromašeni više nego ako bi ostala samo umjetnost. Kakvu nam uslugu čine oni umjetnici koji nam ono što smatramo da je lijepo, dokazuju da je ružno? Postoje zaista lijepe stvari. Zašto dokazivati da su ružne? Kakvu prednost ima ružna laž nad lijepom istinom? Čak, lijepa iluzija je ispred ružne istine. Ružnoću je lakše slikati. Ako pogriješimo slikajući ružnoću uspjećemo da je još više postignemo. Greškom ne možemo napraviti ništa lijepo. Riječ je o opštoj moralnoj i materijalnoj zagađenosti svijeta u kojem živimo.”
***
’’Budućnost nema kraja – mi ne možemo da ga vidimo. Najveća je površnost misliti da smo našli nešto definitivno. To što mislimo da smo otkrili u umjetnosti obično nije ništa novo. Riječ je samo o nekoliko vječitih elemenata kojima se pravi obrt i iluzija da smo izmislili nešto novo. Na neki način savremena umjetnost je ista kao i prošla, samo izražena na način koji je u modi.’’
***
“Nema većeg zadovoljenja za jednog slikara od saznanja da je njegovo djelo prihvaćeno. Neshvatljiva je pobuda da se prave slike koje niko ne može da razumije, koje razumije samo autor. Koji su to viši razlozi što opravdavaju to slikarstvo koje samo autori razumiju, a čine slike, često vrlo skupe, ipak izlažu pred ljude koje ignorišu. Nikad nijesam uspio da ni u jednoj apstraktnoj slici osjetim ikakvu uzbudljivost niti ikakav doživljaj. Ponekad sam čitao izjave apstraktnih slikara, ali i njihov govor je takođe neuhvatljiv ili ironičan, izgovoren sa jedne nedostižne visine, da sam potpuno izgubio svaku volju da se napregnem da bih ušao u dosadni svijet tih ljudi pogotovo kad znamo da smo okruženi raskošnim bogatstvom života i umjetnosti za koje nažalost nemamo dovoljno vremena da ih doživimo.”
***
’’U ovoj glibavoj i zagađenoj civilizaciji došli smo dotle da već vidimo prijeteću sliku opšteg kraja kojemu se približavamo neodoljivo kao da nas vuče neka viša sila. Oni koji najbolje znaju opasnost puta kojim idemo su baš oni koji to rade. Ko nam onda može pomoći? Što se više civilizujemo sve se više udaljavamo od onoga što jesmo.’’
Mihailo Radojičić