O PROFESORU MNOGIH

Ratko Božović (1934-2023)

Dobar profesor daleko se čuje! Ratko Božović je bio jedan od takvih. Ako postoji đak generacije, student generacije, zašto ne reći da je R. Božović bio profesor generacija! Izveo ih je šesdeset. Kad ga je univerzitetski staž odveo u penziju, nije otišao u mirovinu. Studenti su ga tražili još. Toliko je bio ime da su mnogi, jednako upisivali studije zbog njega, koliko i zbog imena fakulteta. Nije podučavao studente znanju, već saznanju; a u te dvije riječi približne po značenju, velika je razlika po suštini. Bio je pravi učitelj u konfučijevskom smislu, onom koji ne muči, već uči svoje učenike. Tamo đe je to moguće takvi učitelji postaju institucije, a faklulteti su samo ime. On je to postigao! Nije bio samo predavač, već i protagonist svoje nauke sa sugestivnošću koja mu nije bila prirođena, već urođena osobina. Pri tome nije volio puku artificijelnost da bi ostavio utisak, već unutrašnju suštinu, da bi utisnuo znanje. Tako je bio sugestivan, da si ga morao zapamtiti a njegovo učenje usvojiti. Otuda je stil i duh njegovih predavanja imao autogeni pečat. Takvo nijansiranje socioloških kategorija, od opšte do sociologije kulture, nije mnogo prepoznato u tradiciji studija na ovim prostorima. Ukinuo je knjiško razumijevanje te nauke. Nije dozvoljavao da studenti „uče po njemu“ a po knjizi da odgovaraju. Nije ovaj naš konfučije dopuštao svojim učenicima da zarobe sebe u drgoga, već da ostvare sebe, da ih učini ličnostima. Mnogo je primjera u kojima mu je to pošlo za rukom. Nije htio da ima sljedbenike, već nasljednike! Iskao je da mu studenti oponiraju, da mu se suprostave svojim dometima, te da s takvima ukrsti mišljenje. Ne samo jednog, ali jednog baš takvog, svojevremeno je izabrao sebi za asistenta, koji će kasnije postati profesor od ugleda.

Režim Slobodana Miloševića je pokušao da eleminiše prof. Božovića iz nastave, ali ga nije mogao ni pomjeriti od njegovih studenata. I kad im se nije pohađala, režimski ustrojena nastava, po receptu Mire Marković, privatno su oni pohađali svog profesora. Kad je sve to prohujalo sa vihorima, koji prečesto haraju ovim prostorom, profesor je bio među onim, ne mnogo brojnima, koje takvi režimi nijesu uspjeli da uzdrmaju a kamoli poharaju. Profesor je po zakonu zemne prolaznosti prošao, ali je svojim djelima u desetinama knjiga, nadživio zloćud svog (ne)vremena. Iz njih se vidi koliko je bio priseban i osoben. Nije volio kulturu razuzdane gomile, huke i buke, đe se sociologija muči sa odrednicama koje su najčeše nesaglasne u sociološkim definicijama. Ali, učinio je sve da se prava kultura ne zauzda. Bio je agregat sa koga su se napajale, ne samo fakultetske katedre, vec i okolina. Đe je god predavao, a bio je profesor na mnoštvu univerziteta, sve je bilo osvijetljeno prof. Božovićem. Ustvari bio je distributivni centar savremene, moderne sociologije.

Njegovi studenti su bili rasuti po cijelom prostoru zemlje u kojoj je dostigao najveće domete. Kada bi u pojedincima prepoznao otklon od onoga čemu ih je učio, diskretno bi odmahnuo, nekima je bliža prolazna ideologija od sociologije. Posjedovao je i vlastitu filozofiju o svom predmetu: „Sciologija je nauka bez distance? Ako je ima sociologije nema!“ Uporno je, kod svojih učenika provocirao radoznalost, kao uslov za razumijevanje te društvene sciencije prve vrste, kao nauke o svemu. Izvlačio je iz nje i sve nijanse političkog života, pozivajući na kulturu dijaloga, kao startnu osnovu. Baz kulture nama ničega, govorio je bez prestanka, i studentima i javnosti.

Često smo bili u telefonskoj komunikaciji i to ne baš kratkoj. Pisao je o mojim knjigama i promovisao ih. Povodom romana „Smrt je uvijek u modi“ (o pohodu na Dubrovnik 1991.) dao je recenziju: “Autor je obznanio kako  su za naša varvarstva i ratno ludilo bili neophodni ostrašćeni ratoljubci, ideološki jednoumci i maloumni beščasnici. Bili su to mrzotvorci i nitkovi, koji su učinili da u mračnim vremenima zgasne i čovječnost i smisao postojanja“. Jednom prilikom, po telefonu, citirao mi je pionirku sociologije, Madame De Stal: „Svako ko predviđa sjutra u politici, izaziva bijes onih koji ne razumiju ništa osim dana koji prolazi.” Onda je dodao: „Kad shvatimo da ništa ne počinje od nas, možda će sa nama nešto i početi!“

To je bio Prof. mnogih, dr Ratko Božović. Ako se obratimo njegovim djelima, još dugo će nam biti učitelj. Svaka njegova knjiga može biti nastavni predmet. Kako da ne budu kada je predavao „Sociologiju kulture i kulturnu politiku“, „Teoriju i sociologiju kulture“, „Kulturna politika i Fenomeni modernog svijeta“ itd… Tek će nam biti neophodan!

P.S. Poštovani profesore, počivaj u miru… iako će nam nedostajati tvog, živog, kultnog „uznemiravanja“!         

Mihailo Radojičić