Ko na Prču ak' i malo stoji više vidi no onaj pod Prčom!

Mihailo Radojičić Šok
(Intervju, NIN 23. dec. 2021.)

Ovaj soj je mutirao u nesoj!

Nema slobode, iako nema ni Sloba. Ajde neka sad neko, u tolikom tiražu, ponudi predstavu koja će satirisati ovu nedonoščad režima po ostacima Jugoslavije, ili što je još teže, ostati na repertoaru. Dvorane su danas poput strogo kontrolisanih vozova; stranački nastrane, režimski kontrolisane. Sumnjam da bi današnji Šok odmakao od premijere

Foto: #dr__dux Dusan Radojicic

Ako je sećanje varljiva kategorija, pisano svedočanstvo je nemoguće zaobići kao dokaz o vremenu koje smo srećom živeli, a ponekad bismo najradije da ga zaboravimo. Pozorišni uragan koji je u drugoj polovini osamdesetih i prvoj polovini devedesetih godina prošlog veka protutnjao Jugoslavijom, bio je oličen u monodrami Šok, i ostao je u živom pamćenju svih koji su makar jednom gledali Mihaila Radojičića u ulozi Albanca koga smo u to vreme zvali Šiptar.

Novinar, glumac, pisac, Mihailo Radojičić Šok je ponovo u centru zbivanja. Prošle godine objavio je roman Smrt je uvijek u modi, o kome se u zvaničnoj Crnoj Gori ćuti (osim Vijesti i Pobjede), a koji je izazvao veliku pažnju javnosti. Jer, to je priča o zločinu koji su Crnogorci počinili u Кonavlima i Dubrovniku početkom devedesetih godina. Profesor dr Ratko Božović je, povodom ovog “šok romana” napisao da “Mihailo Radojičić SHOК, u duhu pojmova Hane Arent, literarnom uvjerljivošću i stilskom briljantnošću, pokazuje kako je teško odvojiti radikalnost zla i zločina od njihove banalnosti i plitkoumnosti”.

Za slavnog slikara Dimitrija Popovića roman Mihaila Radojičića Šoka je „slika jednog mračnog vremena, tragično svjedočanstvo koje će generacije savremenika i onih koji će tek doći, osvješćivati i upozoravati da se više nikad ne dogodi ono što mirni i skladni suživot dva naroda može pretvoriti u ratni pakao u kojem ’osloboditelji’ ubice i pljačkaši, uvjerljivo igraju svoje ratne uloge. Suštinu apsurda razorenog života iskazuje, u posljednjoj rečenici, sam glavni junak: “Preci kao moj otac ne zaslužuju potomke!”

Na promociji romana u Podgorici, književnik Balša Brković je ovako reagovao na tu misao: “Možda je to najstrašnija rečenica u savremenoj književnosti na ovim prostorima!”


Nije mi rečeno, ko dolazi na ‘Večernju’? Kasnije sam ga ugledao. Četvrti ili peti red lijevo. Nije se lijepio na reakcije gledališta. Ladan, a nijesam se ni trudio da ga podgrijem. Tu smo se jedini put viđeli i rastali. Nijesmo, ni jedan, poželjeli upoznavanje


Posle monodrame Šok, koju ste napisali i izvodili širom Jugoslavije više od 2.000 puta, ostao vam je nadimak Šok. Pišući je, da li ste mogli da pretpostavite njen život?
Ne! Prvo sam je pretpostavio profi glumcima, ali niko nije smio da je igra! Predstava je slutila rizik po zdravlje zemlje. Niko nije htio, ni da je najavi. Onda sam reklamu  sam sačinio! Platio desetak svjih plata TV Titograd i govorio je: Uloga moje porodice u kontrarevoluciji. Nismo imalji neko učešće, alji smo ućestvovali za svaki sljučaj! Uspjela je. Svi su mislili da je moj Albanac kriv za sve, pa je publika kidisala ka na rasprodaju. Na staklu biletarnice je okačeno 12 ulaznica: Rezervisano za miliciju! Pretpostavio sam tada svoj pad, ali Šok je ispraćen ovacijama. Tek se tada pojavila tv, da odjavi predstavu, ali publika je proključala rezervišući nove termine. Tako je zabrana pala a predstava ostala. Mjesec kasnije, Šok se preselo u BG, na Večernju scenu ‘Radović’. Odatle će se kasnije raseljavati po čitavoj Jugi. Šok je napredovao, Juga nazadovala. Na koncu će se raspasti ’’u krvi, u laži, u zloći’’, suprotno stihovima iz čitanki 50-ih. Učili su nas tada da je Jugoslavija nesalomiva:/Htjeli su da te smrve i satru, u sili, u laži, u zloći, a danas ti si jača, no ikad i bićeš most i bedem na Soči./ Jedni su tugovali, drugi se radovali kako nam domovina gine iz očiju. Rasporili su je nacionalizmi. Bilo ih je koliko republika i pokrajina. Samo su Crnogorci imali tuđi, ili jugoslovenski ili srpski, svoj nikako.

Koliko vam je ova predstava promenila život?
Mnogo, a možda i sasvim. Vinula me u vrh gladanosti. To se nije dalo kontrolisati. Igrati ili umrijeti. Upozorio me veliki Mija Aleksić. Kolega, sat i po na sceni je smrt…a igraš i po dve uzastopno. Pazi se, scena ubija!  Dvije godine, omanja scena ‘Radović’ bila je najgledanija u SFRJ.

Ispovest jednog Albanca u vašoj monodrami Šok, tih godina je u celoj Jugoslaviji izazivala salve smeha. Kako ste prolazili na Kosovu i u rodnoj Crnoj Gori?
Na Kosovu svakako u rodnjini nikako! Niko sa mnom deceniju nije ni progovorio, iz CG glasila, a Pobjeda me napala, iako je tu Šok igran najmanje 100 puta. (Slično je danas sa mojim knjigama) A što se tiče smijeha, nije baš tako, bilo je i suza. Prepoznali su u tom satirikonu za kim zvono zvoni? …Neku godinu kasnije smo se poklali! Svi su očekivali da ću ja Albanca ocrniti, ali se moj Ljatif muški držao, čak bar a bar sa ostalima, i u patriotizmu, i u nacionalizmu. U ovom drugom mnogi su ga i pretekli. Šok je stizao svuda. Slovenci su mi otvorili Cankarjev dom, Makedonci ovalnu dvorana sa oko 2.000 gledalaca, Hrvatska satirična kazališta Jazavac u Ilici (danas Kerempuh), i Vidru  kod Kolodvora. Nijesam u Zagrebu kinjio Srbe a u Beogradu Hrvate. To bi bilo podlo, već svakoga u njegovom domu. Jednom sam šokirao izvjesnu Zagrebčanku. Moja ćerka Nezmija (alegorija za Kosovo)treba da se uda  za nekoga svoga? Tata joj peporučuje Hrvata. Pita ga: Zašto brata Hrvata? Zato, što brat Hrvat zna da ćuva svoga ćoveka!’Ona:Kako to misljiš?  Šok: Pa ljepo! Artuković je za ratni zljočin osuđen na smrt a Hrvati kažu da ne mogu da ga ubiju dok ne umre. Na te riječi ustaje uvrijeđena dama, sklapa ruke ka pred Hristom: Isuse, tko je ovaj?’ Odgovor iz gledališta: Nitko, ali ga gleda svatko!’ Aplauz! Kad to ponovo bude moglo, i u BG, i u ZG, javite mi!

Ostalo je nepoznato, dok se nije pojavila vaša autobiografska knjiga Život u dva primjerka, da je na jednoj od predstava, u pozorištu Duško Radović u Beogradu, bio je prisutan i tadašnji predsednik Srbije S.Milošević. On, uglavnom, nije išao u pozorište. Enigma je zbog čega je došao na vašu predstavu?
Možda da prepozna kako se to, sa scene manipuliše publikom, a znao je sigurno kao Crnogorac, Njegošev stih: Pučina je stoka jedna grdna… Uostalom, od njega je i politika sve stočnija i sceničnija, poput bestijarijuma. Uglavnom, došao je bezbjedno ukoričen. Pretresli su nas, što bi rekli Beograđani…do jaja. Zatekli su me u šminkerinici, pa odatle nastavili prema gledalištu. Nije mi rečeno, ko dolazi na ‘Večernju’? Kasnije sam ga ugledao. Četvrti ili peti red lijevo. Nije se lijepio na reakcije gledališta. Ladan, a nijesam se ni trudio da ga podgrijem. Ali udesio se memenat i za to. Šok fingira tadašnju tv emisiju Koliko se poznajemo? Pored ostalih, izigrava i Crnogorca. Navodno, nudi mu mikrofon da se predstavi. Ovaj udrčen kaže: Ja sam malji Crnogorac ! Šok nastavlja: A što će’ da bidneš kad porasteš? Ja veljiki Srbin! Salu je  potresao aplauz. Sloba je podigao obrve, nabrao čelo i otćutao. Tu smo se jedini put viđeli i rastali. Nijesmo, ni jedan, poželjeli upoznavanje.


Nestali su razumni ljudi i oni koji umiju da se razumiju.To je nažalost preskupa cijena, ali ćemo je plaćati sve dok smrt bude u modi a uljudni život, demode!


 Šta vam danas izgleda neverovatno, a događalo se tokom godina dok ste Jugoslavojom špartali sa svojom monodramom? Šta je zauvek izbrisano, nestalo raspadom Jugoslavije?
Sloboda! Nema je, iako nema ni Sloba. Ajde naka sad neko, u tolikom tiražu, ponudi predstavu koja će satirisati ovu nedonoščad režima po ostacima Jugoslavije, ili što je još teže, ostati na reprtoaru. Nju je moguće napisati i nuđeno mi je, ali odigrati teško. A bilo bi izazovno prikazati umirovljenog Šoka kako pripovijeda šta je dobio a šta sve izgubio? Međutim dvorane su poput strogo kontrolisanih vozova; stranački nastrane, režimski kontrolisane. Sumnjam da bi današnji Šok odmakao od premijere. Pokušao sam sa satirom u CG u više navrata, ali gasili su me kao opušak. Naprimjer, uspješno sam skinuo ‘Kuma’, dakle Godfathera, kome svi ljube ruke. Predstava je propala a zvala se Kum za početnike. Radili su protiv nje, i sala, i glumci i reditelj. Pozorište se preselilo na društvene mreže. Ali to nije ni pozorište ni kazalište, to je nakaza. Ovo preko društvenih mreža je samo anonimno dobacivanje iz zasjede. To je sloboda zečjeg srca. Ima i autorskih nastupa ali oni traju koliko da se pogledaju i nestaju. Nema kolektivne, udružene reakcije koja odjekuje, o kojoj se priča i pripovijeda…čak niko ni sa kim i ne priča…pošalje mu SMS i j… se. Nema života, sve je virtuelno. Sa virtuelne njive nema roda.


Najteže mi pada što su mi Sarajevo ubili a i tamo sam studirao na Filozofskom. Zagreb su mi odaljili, Crnogorci a ne Hrvati. Beograd su mi oteli… ne Beograđani, no dođoši koji bi od njega da naprave nedođiju iz koje su pobjegli


Kada je i zašto politika ušla u vaš život?
Aktivno nikad, pasivno odavno. Nikad nijesam bio član niti jedne stranke osim Saveza Komunista… Pa moj Šok u jednoj ispovijesti kaže: U partiju primljen njihovom voljom! E to sam bio ja, u Šoku. Od politike sve počinje. Evo da krenemo od Srbije i Crne Gore. Ako smo toliko blizu koliko se svojtamo, onda je ta ljubav incestna, a mi jedni drugima pravimo malu đecu! A ako vodimo ljubav na silu… Silovanje je krivično djelo.

Prošle godine, u izdanju cetinjskog Oboda, pojavio se vaš roman Smrt je uvijek u modi, a ove godine i drugo izdanje. Posvetili ste ga Konavljanima i Dubrovčanima…’'od kojih me je sram!”  Zašto posveta njima, zašto sram?
Zato što smo satrli prve susjede do temlja. Spržili ih! Ja sam, zbog protivljenja sramu crnogorskom, prozvan ‘ustašom’, što je tačno! Ustao sam protiv svojih. Privođen sam i suđeno mi je. Pucali su mi u kuću i to ne jednom. Napadali mi svakog člana porodice, čak i majku u odomaklim godinama. Ali nijesam odustajao od kontre ratu. Međutim, nije bilo vajde. Kad mi ništa nije uspjelo, ostalo je jedino da pišem o vlastitom sramu. Da se na njega oslonim, kao utjehu, da makar nijesam kriv pred sobom. Znate, kad se čovjek stidi on je sav u sebi, a ja sam stid unaprijedio u sram. To je teža kategorija. U Dubrovnik nijesam ušao bar 15 godina a u Zagreb nikad od rata, a igrao sam tamo dvije godine a bio dopisnik Vjesnikova Danasa, četiri. Ja se ne stidim da bi mi neko odao priznanje ,već od svoje naconalne pripadnosti. I…neka ih je sram! Jednu javnu ispriku sam objavio: Nikada nijesam patio za Hrvatskom, ali sam sve učinio da Hrvati ne pate od mene! Bez obzira što je vrhovna komanda iz BG bila svemu nadzorna a Crnogorcima bio na pomoć Užički korpus JNA, na piscu je da prvo pogleda svoj rod i dom, a neka drugi gledaju svoje. Čak sumnjam da je iko baš tako komandovao, već je to zlo crnogorski ručni rad. Naravno granate na Dubrovnik su došle sa vrha JNA! Ali sličana iživljavanja kao sa imovinom Tereze Kesovije i njenim intimnim vešom je moralni ambis… (A priređivala je, malo prije toga, dobrotvorne koncerte po Crnoj Gori.) Tako sraman odmor ratnika stimulisan u našoj domaćoj radinost. Ako su takavi Crnogorci za nekoga najbolji Srbi, eto mu ih. To mora da vas uvrijedi ako vas igđe ima u javnosti!?

Koliko je vaš roman Smrt je uvijek u modi  zasnovan na autobiografskim momentima, koliko na istinitim događajima?
Sve je istina ali nije svekolika. U prologu drugog izdanja stoji: Svaka sličnost sa ličnostima i događajima je nevjerovatna! Tamo su neki počinili toliko nečasti da se teško i zamisliti može, pa nije bilo potrebe da izmljišljam. Većina likova u romanu je istinita ili kompresovana u sličnim karakterima. Književna umjetnost nije u tome da je učinite istinitom već vjerovatnom. Ako je istinita, onda se tiče samo onoga na koga se odnosi, ako je vjerovatna tiče se svakoga.

Na kom ste jeziku pisali svoje knjige i da li je potrebno da se vaša knjiga prevede sa tog jezika na srpski, da bi se pojavila u knjižarama u Srbiji?
Ne znam da li će vas začuditi, ali ja se redovno vraćam knjigama Vuka Karadžića, njegovoj leksici i rečenici. Ne koristim je u onom stilskom formatu, ali leksiku ne zaobilazim. Ona je prebogata. To je jezik, iz mog zavičaja, Nikšića. Odatle je Vukova mati…dakle, pišem na vlastitom maternjem! Ako treba prevodilac tu sam… studirao sam Književnost i Srpskohrvatski jezik.


Stidim se zato što smo satrli prve susjede do temlja. Spržili ih! Ja sam, zbog protivljenja sramu crnogorskom, prozvan'ustašom’, što je tačno! Ustao sam protiv svojih


Kako danas osećate srpsko-crnogorske odnose? Ili crnogorosko-hrvatske, naprimer?
Od tog osjećanja se ne osjećam dobro. Najteže mi pada što su mi Sarajevo ubili a i tamo sam studirao na Filozofskom. Zagreb su mi odaljili, Crnogorci a ne Hrvati. Beograd su mi oteli… ne Beograđani, no dođoši koji bi od njega da naprave nedođiju iz koje su pobjegli. Nadam se da neće uspjeti, bez obzira što ih ispomažu Crnogorci, oni koji nijesu ono što su. Takvi su mu stijesnili dušu svojim ne poimanjem velegrada a lokal nacionalni instruktor im je politika. Kad sam jednom bio gost noćnog programa radio Beograda, pitali su me gledaoci (zbog popularnosti na sceni), zašto se ne kandidujem na izborima? Odgovorio sam, da je jedno držati publiku pod šatrom (pozorište je šatra) a sasvim drugo pod nebom… A da bih udešavao Beograd po svom nahođenju, trebalo bi da u njemu predanim i prenoćim bar jedan vijek, pa tek onda da ga udešavam prema sebi, ako to uopšte treba da radim.


Evo da krenemo od Srbije i Crne Gore. Ako smo toliko blizu koliko se svojtamo, onda je ta ljubav incestna, a mi jedni drugima pravimo malu đecu ! A ako vodimo ljubav na silu… Silovanje je krivično djelo


Šta je za vas danas najbolji crnogorski proizvod?
Ništa i nikogovići koji vode Crnu Goru! U njoj je svakome komotno i po naciji, i po vjeri, i po osjećanju pripadnosti. Ali mislim da nije u pitanju, ni osjećanje, ni pripadanje, no trgovanje. Jedini uslov da se javno odreknem svog porijekla će biti, ako neki Crnogorac zatvori svoj dom i hram bilo kome, a ovi novi politički experti su svakom Crnogorcu zatvorila svaki njegov hram a Cetinjski manastir oteli na crno ! Svaki im je proizvod na crno… Zamislite, nekome od njih je palo na pamet da se crkveni veledostojnici 5. septembra preruše u medicinske sestre (možda i da ih uštikle), pa da uz Hitnu pomoć uđu na Cetinje… ali šta s bradama? (Sestre su koliko znam, obrijane). Gospode, kakvih idiota ima s idejama. Eto tako, neko to voli vruće! Ovaj soj crnogorskog virusa  je mutirao do nesoja.

Šta vam u Crnoj Gori danas najviše smeta, što vam uliva nadu u bolju budućnost?
Više bih volio da ulijem nadu onima koji rastu, nego nama preraslima za budućnost. Sve to što su nacional-nastrano, stekle savremene generacije, stekle su zahvaljujući rđavim očevima. Zaslužuju da ih se mnogi potomci odreknu. Ja sam baš to uradio u romanu ”Smrt je uvijek u modi”. Nekima će ta moja okrutnost biti i drska i mrska, ali to zaslužuje svaki zli otac, zlikovac.

Šta je novonastalim državama zauvek nestalo iz sistema vrednosti koji ste vi uvažavali?
Nestali su razumni ljudi i oni koji umiju da se razumiju. To je nažalost preskupa cijena, ali ćemo je plaćati sve dok smrt bude u modi a uljudni život, demode! Moramo se odreći ne samo loših roditelja, već i još gorih političkih staratelja ovakvog soja, ili kako ih ja često oslovljavam… obogaćenih nesoja. Kuku MNE. Ende!

                                                                                                                         RADMILA STANKOVIĆ

Izvor: www.nin.co.rs

Jedno mišljenje o “Mihailo Radojičić Šok
(Intervju, NIN 23. dec. 2021.)

Komentari su zatvoreni.