ĆAKULE ZA UMRIJET
- 21. Novembra 2021.
- Prch Press
Kao što se za školu, ima raspored časova, tako su oni imali raspored za život. Slijedili su ga bez ijednog izostanka. Sve što treba, kad treba i u svoje vrijeme. Ona gledna u svakom pogledu a on sa šarmom koji ne stoji baš svakome. Bili su zaljubljeni od kad znaju jedno za drugo, iz đačkih dana. Prvo škola, pa uspjeh u njoj, pa prva ljubav, pa stalna veza…pa brak, pa tek onda sve ostalo, ako bude vremena. Život po receptu od koga se ne odstupa. Terapija u svakom pogledu od zdravlja do profesije. Kao učenici s izvanrednim uspjehom dobili su najbolji inernat za studiranje… Opet red, rad i disciplina. Pa opet najbolji rezultati na studijama. On na medicini, ona na stranim jezicima. Diplomirala je dva, (prvi francuski), da bi joj bar jedan uvijek osigurao zaposlenje. Kad su se uzeli priželjkivali su malo romantično mjesto, u kome će znanje prenijeti u život a profesiji posvetiti odanost, da im niko i ništa ne ometa doživotnu ljubav.
Kad su otstažirali početak u mjestu studija, obrnuli su se konkursima. Tražili su, ako ih sreća posluži, ne samo poželjno mjesto nego i parče mora, da im bonace i valovi budu na vidiku. Sve im se potrefilo. Gradić je bio na padini kao na kavoj naivnoj slici, okrenut svim svojim bićem prema moru i suncu. Sav se slivao na rivu i malu ribarsku luku; i ulice i brojne stepenice i nebrojeni stanovnici. Sve prema moru a more prema svima. Niko nije trebao fitnes. Živjelo se samo gore dolje, stalno u pokretu da bolje bit ne može za zdrav život. Ali to poznavanje svakoga i stalno susrijetanje istih, ostavlja neke druge posljedice, ponekad duboke kao more.
Kao defcitarni kadar, u to vrijeme, Dr (odmah prozvan dotore) i profesorica su mogli da biraju stambeno utočište. Izabrali su ga. Raskošniji pogled od očekivanja. Ispod širokog prozora nad verandom dočekale su ih palme što njišu grane, kao na razglednci. Očekivali su da će i stanovnici biti kao i sve ostalo što ih je zapalo. Činilo se, da se sve pogodilo potaman, kao po recepturi za sreću. Ljubav je bila u zenitu. Uzimali su je tri put dnevno, prije jela. Od tolike ljubavi nešto je još moralo da izađe na vidik. Iz prve, stigle su dvojke. I sin i ćerka odjedom…da šesna profesorica, ako joj se neće, više ne ponavlja trudove i kvari liniju. I nije je kvarila. Vratila se na one dobre mjere; i kukovi, i struk, i grudi…sve kako treba. Opet je bila knap. Đaci su je voljeli, obožavali, a ona je znala da se strani jezik ne uči ako se ne voli profesor. Svemu u svakom pogledu je doprinoslila njena dopadljivost. Bračni par je imao ugled koji se ne stiječe lako niti ruši olako. Bar se tako činilo. Ali polakote!
Profesesoricu su u mjestu uskoro nazvali Sisi. Istoimena austrijska carica iz 19-og vijeka, imala je samo takav struk na koji je Beč i danas ponosan. Ali ovaj nadimak nema veze s imperatorkom iako je njena imperija dopirala dovde. U malom mjestu sa mnogo ćakula, zaboravili su na ta vremena, pa se nadimak više oslanjao i tumačio s asocijacijom na dobrostojeće poprsje profesorice. Tako su, uglednoj profesorici, odbili prvu kopču na autoritet. Sisi!
Lokalna srednja škola u kojoj je predavala imala je ozbiljnih reuzltata i vrlo uspješnih učenika koji su se razilazili po unutrašnjosti na više školovanje. Jedan od takvih Gojko, se vratio u svoje slikovito mjesto. Kao likovni talenat u generaciji, imao je samostalnu izložbu kao student, što je malo teže i zamisliti a kamoli ostvariti. Kad se s takvim superlativima vratio, Sisi je dobila učenika za kolegu. Postao je nastavnik u istoj školi i dobio atelje. Nakon samo godinu dana imao je prvu izložbu u likovnoj galeriji u svom mjestu. Živopisno, pitoreskno, fotogenično, mediteransko, bilo je magnet za likovnjake. Odsvukud su stizali i ostajali. Gojku su neki bili i uzori i ozbiljni konkurenti, ali su mu kao Udruženje, na prvoj izložbi nagradili ženski akt. Tada su ga njegovi učenici prozvali Goja a mještani prihvatili nadimak. Nije ta slika bila ni primać Gojinoj Goloj Maji, ali golišava jeste bila. I s poznatom pozom, plagiranom s originala, sa rukama zaturenim pod glavu. To je u lokalu protumačeno kao sramotna golotinja na izvolte. Kroz prozirni peplos moglo se sumnjati na bilo čije žensko tijelo ali loklni trač ga je pripisao Sisi! No to se nije moglo utvrditi. Međutim osoba koja je služila kao model nije nudila slutnju već prepoznatljivo lice učenice kojoj je Gojko predavao likovnu umjetnost. Toliko je bio ubjedljiv njen lik da bi se u foto reprodukciji mogao koristiti za lične isprave.
Tada je ustala škola sa nastavničkim vijećem da se učenica izbaci iz škole, slika povuče sa izložbe (samim tim i nagrada) a nastavnik Goja iz nastave. Član vijeća je bila Sisi i bila je protiv svega za što se vijeće zalagalo. Kontrirali su joj svi; da je ta slika sa likom učenice blud, neprimjeren đačkom uzrastu, bez obzira što je, učenica maturantkinja, bila mjesec dana starija od 18-ete. Onda je profesorica francuskog, pozivajući se na Larusovu enciklopediju likovnih umjetnosti, pokušala da pokaže, kako umjetnik ima slobodu da kompilira, različite likove i likovne elemente, da bi izrazio svoju ideju. Tako naprimjer, kazivala je, da je expresionist Bernar Biffe svom ženskom aktu dao, stilizovano, svoje vlastito lice. Potom je pokazala čuvenu fotografiju Robera Doasnoa, snimljenu na Mostu umjetnosti na Seni, 1953. naslovljenu ”Le peintre sur le pont des arts”. Na fotografiji slikaru pozira obučena žena, u zimskom kaputu, a on je slika razgolićenu. Kad, pored svih napora ništa nije pomagalo Sisi se odlučila na žrtvu. Preuzela je odgovrnost. Htjela je po svaku cijenu da spasi svog bivšeg učenika ali i sadašnju učenicu. Izjavila je: ”Ja sam pozirala za akt u Gojkovom ateljeu, i šta sad!?” Svi su zamukli i šokirani se razišli!
Tada je progovorila palanka. Čini se da je proćakulala prije nego se nastavničko vijeće razišlo. Stigle su intrige do u dno rive, đe su na barkama, preko svojih mreža ćakulali ribari o svemu i svačemu. Sa njima se, svake subote, njihov dotore relaksirao od napornog ordinairanja, slažući parangale i razvlačeći mreže po moru širokome. Uživao je u ribanju i ribarskom nadgovaranju, ko je imao bolji ulov. Tada nije bilo ”izabranih ljekara” pa su svi birali njega. Ribari su imali baš svog dotora na licu mjesta. Uvijek je u torbi imao medikamenata za prvu pomoć. Ove subote je upao u mreže koje su mještani razvlačili po kopnu. Tome nije imao lijeka.
Ove subote kad je dotore ariva u luku, ribara nije bilo. Razvukli su mreže prthodne noći i obestrvili se čekajući ulov. Znao je zašto su nestali. Supruga mu je prenijela sve od riječi do riječi kako je bilo na nastavničkom vijeću i on je stao na njenu stranu. Sve se zakuvalo i prekuvalo za njihov život po receptu i na kraju sram, kao zaprška. Varoš je tiho pričala a daleko se čulo, o nemoralu. Dotore je zaslabio, slabo spavao, slabije jeo, najslabije ordinirao… pacijenti su mu se prorijedili. Pročulo se kako u školi kuju plan da se otarase gole maje, koja se svlači po ateljeima i širi francusku ljubav. Razjedala ga je činjenica da sva porodica mora ća! Shvatio je da život po receptu ponekad nema lijeka. Ne zna niko da ga prepiše za ovakvu bolest. Stajao je tako usamljen neko vijeme nad uljuljkanim barkama onda pokrenuo svoju prema pučini. Do uveče se nije vratio. Ni do ujutro! To se nikoga nije ticalo osim osamljene profesorice francuskog …ali kome da se ona obrne kad od nje svi obrću glavu. Ribari su sjutradan izvukli mreže. Među ribama je bio i njihov dotore zapleten. Natekao, podbuo, modar, ne prepoznatljiv. Tako je život po receptu okončan.
P.S. Kad god dođem u ovaj grad zapahne me s mora i s kopna, iz vrtova, sa kuća i ulica, nešto umiveno, dovršeno i ’’skladno’’ a u razgovoru sa ljudima osetim ponajčešće nešto sitničavo i neprijatno – mala pamet, jevtina ironija, i bezočno ogovaranje svega i svakoga. A pri tom, oni se redovno služe svojim lokalnim govorom. Ponašaju se kao ljudi na karnevalu koji se u kostimima i pod maskama kreću slobodnije, izražavaju smelije, i govore i rade ono što se bez maske i kostima ne bi nikad usudili da kažu i učine. Grčevito se drže svog dijalekta, da bi, tako maskirani i kostimirani, lakše i slobodnije mogli da izraze sve ono zavidljivo, tričavo i pakosno što žele da kažu o svom bližnjem. A od toga i taj njihov, inače zvučni i zanimljivi govor, dobija nešto nisko i nečisto, i mi ga slušamo sa nepoverenjem, sa odvratnošću. Sve mi se čini da im zaudara iz usta dok govore. Ivo Andrić, ”Znakovi pored puta”
Mihailo Radojičić