Život je non pajper

PIĆONI

Non pajperi  sve više postaju konfekcija u koju nas oblače, kad se vremena naoblače. Sa njima unose sumnje u sve što nas okružuje, čak i u ono što ima papire. I kao da su modni hit već nekoliko sezona, sve se više (raz)nose na sve strane. Svak može da ih proizvede i ukrasi najnižim strastima i plasira na tržišta od Kosova i Srbije do SAD-a. Jedina razlika je u tome što su naši non pajperi s bradom, a američki s glavom. Jedan od skorojevićkih političkih experata,  kad je prvi put video sintagmu”non paper” preveo je kao ”bez papira”… Doduše ti pajperi znaju da budu vrlo papreni i to ima veze sa njihovom porukom. Od njihovog značenja ponekad papri ka od najljuće paprike. Otrov!Non paper  se ne da doslovno prevesti ako se njegova semantika ne razumije na jeziku u kome su nastali…A ustvari to su neregistrovani papiri, odnosno neozvaničeni personalno ili institucionalno, ali putuju bez pasoša i imaju učinak bez granica.

Prvi non paper! Iako nijesu imali takav naziv, neke ne papire  pamtim odavno. Jedan stariji urednik bi nam pričao pođekad, kao početnicima šćućurenim u novinarskom neznanju, poneku istinitu legendu bez papira. Htio je da nas  zapanji snagom države, ali više snagom ličnosti bez kojih države i nema, bar ne u nas i na ovim prostorima. To su ti novinari koji na tome stiječu i grade povjerenje i ne gube ga dok povjerilac ne izdahne. Zapela mi je za pamćenje pripovijest o Titovom boravku u Dubrovniku, mislim 1971. povodom kongresa SSOJ (Savez Socijalističke Omladine Jugoslavije). Dakle, imali su gosta najvišeg ranga koji će pozdraviti učesnike i otvoriti kongres. U to vrijeme američka ”Šesta flota”  je često krstarila Mediteranom za svaki slučaj. Vojna hunta na vlasti u Grčkoj, vječita Turska i podijeljni Kipar, Bliski Istok na puškomet i SSSR na topomet. Sve neuralgične tačke u jednoj zoni… usred Mediterana. I, naravno, izgleda opravdano da tuda strateški zanima  ta glasovita flota…Da uredbu vidi kako stoji da se vuci ne prejedu mesa…Katkad Šesta flota zaplovi i u Jadran da malo pretegne noge  uz obale Socijalističke Jugoslavije. I baš su joj se protezale tih dana kad je Tito ariva u Dubrovnik. Odmah je obaviješten o floti koja namjerava da uplovi u jadranske međunarodne vode, a može biti i da se malo očeše o teritorijalne SFRJ. Sve je praćeno od obavještajnih do vojnih nadležnosti…kako bi se reklo i ribe su bile ozvučene. Titu je predočeno ko će imati nezvane goste  bar dva dana. Tito je gostoprimstvo, sa nosačem brodova na čelu i gomilom razarača, odbio iz prve … samo jednom riječju”Ne može!” Iz druge se, na tu temu, sa njim nije imalo što pričati, a kamoli pripitivati ga. Ipak su ga ponovo informisali da Amerikanci insistiraju! Sa istom hladnokravnošću naložio je da JNA naštiva oružja i podesi odbranu. I sad vas sigurno interesuje šta se desilo? Ništa! Nijesu uplovili. Kasnije je Broz ironično komentarisao namjeru:”Ma šta njima pada na pamet. Ja u Dubrovniku, a oni mi se šetkaju iza leđa.” Tako nam je to ispričao urednik  i nikakav  non paper  nije trebao… Potom nam je pojasnio. Nedaleko u zaleđu Dalmacije, u BiH, mali grad Bihać imao je pod zemljom tri grada, iz kojih se na svakog protivnika,  za samo nekoliko minuta, kao tuča mogla obrušiti svamoguća odbrana, artiljerija i avijacija; zemlja-vazduh i obrnuto, kopno-more i obratno, da ne znaš otkud ti puca…a uz to, naša obala puna razarača i postrojbi za odbranu i navalu svake vrste…pa neka udari na nas kome basta. Meni nije bastalo ni potpitanje da postavim. A ni ostalim maloljetnicima za ovu profesiju.

 Znam i za jedan drugi non paper . Bio je tada duhovit, a danas istinit u obrnutom smjeru. Tiče se opet Tita; Dubrovnika, Trebinja i Nikšića, a može i obrnuto. Tito nije planirao da posjeti Trebinje, iako je ta varoš na domak  grada Sv. Vlaha, đe je boravio. Onda su ga Ercegovci preko vrha BiH premolili za pośet. Ovaj se naglo odlučio. Danas za śutra! Neočekivanost umalo da izbije na nos Ercegovancima. Kako dočekati vrhovnog komandanta bez obavezne ulične dekoracije? Dan je bio na izmaku, a Tito zorom stiže pod Leotar. Zovite Nikšić u pomoć! On ima svu operativu i rekvizitu za dekoraciju i majstora za te svhe.

Majstor je imao domaće ime prezime i kačket…I inostrani nadimak, Pićoni! Bio je nekad golman gradskog tima s kačketom među stativama. Kad mu zaždi sunce među oči čarne, s vrh Pustoga Lisca, đavolju loptu nije video, a kamoli da je odbrani ako ne zasjenči oči kalpakom. S tim kačketom je živio i minuo. Bio je dekorater u pozorištu, a istovremeno je kitio grad uz prigodne praznike. Pozvan je u Trebinje ka hitna pomoć da im interventno  ukrasi grad za Tita. Pićoni je popakovao sav dekor i stigao tamo sa radnicima kad je noć već osvojila. Razapinjali su dekor cijele noći viseći s jedne na drugu stranu ulice, rastežući crvene parole sa sloganima o bratstvu jedinstvu, vješajući zastave republike i SFRJ na svakom ćošku. Crvenilu i trobojkama nikad kraja trasom kuda će proći drug Tito. Pićoni je bio te noći komandat parade sa kačketom nabijenom na oči, da mu ne pročitaju pogled, a da osigura autoritet. Ima je odriješene ruke za spas obraza Ercegovaca. Angažova je vod lokalne milicije da rbmače svu noć, da stvar ne propadne. Noslili su mu i držali stube, raznosili dekor, držali lopovske  da mu radnici prime zastavu đe on kaže…Bio je te noći prvi čo’ek Trebinja. Na kraju su ga čekale sobe u hotelu i stima za cijelu ekipu da dušom danu dvije-tri ure pred zoru kad svrše rabotu.

Kad je svanulo, Trebinje je granulo u koloru. Zadovoljstvu i zahvalnosti Pićoniju nikad kraja. Onda je sve umuklo u svečanu tišinu, čekajući najvišeg gosta. Pićonijeva nadležnost tu nije završila. Naložio je narodnoj miliciji da duž čitave svečane trase drži zasjedu sa floberkama, da koja mačka, zloslutno, ne mine pre'o puta kojim će drug Tito proći. Puške su pucale, a mačke jaukale ka s jebališta.

I drug Tito je stigao. Glavna ulica je bila s obje strane ovječana roditeljima i Titovim pionirima sa crvenim maramama i partijskim zastavicama. Sve se lelujalo u crvenim valovima ka kukurijek na povjetarcu. Vrhovni komandat je odsjeo tamo đe je prijem organizovan. Lokalni rukovodioci-ćutuci  100% u radosti, permanentno nasmijani. Pošto Tito nije volio nesuvislo rasprđivanje lokalnih poltrona, protokol je odredio tačno ko će i što kratko reći… Poželjeli su mu dobrodošlicu, u obradovanoj varoši, okićenoj u njegovu čast na nišicki  način.

E odavde, iz prikrajka,  śedok je Pićoni i njegov non pajper . Dobio je puno povjerenje da dekor izvede po svom nahođenju i izveo ga. Tito, stari mačak, pročita  je iz prve, Pićonijev dekorativni manifest, iako Pićonija nije znao niti ikad vidio. Maršal je uzvratio na dobrodošlicu domaćinu prostoproširenom frazom…”Da je impresioniran srdačnim dočekom!”… a potom nastavio, da nije znao do jutros ”da se Hercegovina priključila Crnoj Gori?” Nastao je muk i strah (šta se desilo?), sve dok Tito nije odriješio šaljiv osmijeh. Neki stari borac upitao je maršala, najkraće što je mogao, ”kako to misli?” Maršal se opet preko muštikle sa cigaretom, nasmijao:”Pa slušajte, bogati, vama se duž ulica lepršaju crnogorske zastave.” Pićoni je nestao; ne od straha već zadovoljstva. Kasnije će pośedočiti. Sav dekor u crnogorskim (republičkim) zastavama, koji je pokupio u Nikšiću okačio je u Trebinju, a da mu domaćini nijesu ponudili ni zastavicu, a kamoli svoju zastavu…a Titu se italo ka’ i meni!  Više ni prstom mrdnuo nije. Kad je Tito otiša, Ercegovanci su se pentrali po direcima i uličnoj rasvjeti da se što prije otarase svake crnogorske krpice.

P.S. Eto tako dragi, iako minuli Ilija Pićoni, lako ti bilo! Došlo je vrijeme da se Crne Gora ne može otarasiti, ne njihovih krpica, već ercegovanskih krpelja, iako su im Crnogorci i ovoga puta, ka i vazda, krpili i život i opstanak.   

                                                                                                      M.R.Š.