URBANIZIRANJE ZLOČINA!

Ispisivati ime ratnog zločinca u gradu đe žive različiti a posebno oni koji su svoju različitost platili životom (u sublizoj Srebrenici), je jednako kao napisati na kući nekog od tih ’različitih’; Uskoro ćemo te likvidirati!’’

Nije Mladić došao u Pljevlja i Crnu Goru bespućem no osvještanim i dobro utabanim zlim putevima, tolerisanim od bivše vlasti. Onda je nova vlast došla na svoje i sve unaprijedila do smrtne mržnje svakoga drugačijeg. Kako se o tome izjasnio prvi čovjek (DPS) Pljevalja, ing. I.Golubović, govori mnogo više od izgovorenog. Rekao je da mržnja pripada urbanoj domeokratiji! Za žaljenje je što je dotični ing. tako oskudan duhom, pa ne zna da je mnogo teže urbanizovati svijest od prostora i da grad upravo po urbanom profili pripada jednako svakom građaninu. Nije ni pomenuo da bi lokalna i državna vlast, morala utvrditi ko to zlo čini… a da se krečenjem ne suzbija nacizam. Međutim on je dao podršku počiniocima i da  im ne bi izašao iz zlotvorne volje, krenuo im u susret, sokoleći ih, da će napisi podrške zločincu Mladiću, (zbog niskih temperatura) ostati na zidovima kao čuvari mržnje u zimskom periodu. Stoga i zbog takvih, mladići osviću po Crnoj Gori. Mrak ih donosi. Ima ih ka izmeta. Neće nas utješiti ni Lenjinova parola ’’Fašizam je kapitalizam u propadanju’’, jer nema težinu. Kapitalizma kod nas nije uspio pa prema tome ne može ni propasti a fišizam je u razvoju i dolazi prilično razvijen iz prvog susjedstva koje je teško prekrečiti. Pljevaljsku Bukovicu još niko nije prekrečio a ona je bila ogledno imanje, (iz susjedstva) za zločin. Neophodna je stoga kratka hronika dogođenih zločina.

Kad je ‘90-ih krenula nacionalna kampanja za hram Sv. Save na Vračaru, ratni zlikovac Arkan je donirao nebrojeno blago opljačkano po Bosni i Hrvatskoj, da se uzdigne svtosavska bogomolja u nebesa. Patrijarh Pavle je tada izjavio svetosavski uljudnost?: ”Budite dobrotvori ko Arkan!” …I bi tako. Svi ugledni srpski zlikovci su harali po susjedstvu da bi ukrasili srpski hram. Inače Sv. Simeon, Savin otac, bio je zločinac prvoga, a sin mu prepodobni Sava, zločinitelj drugoga reda. Danas su oba uzori u Crnoj Gori. U narednoj etapi ovovremenog  zla desilo se sljedeće… Hrvatski pravoslavni glasnik ”Upoznaj Pravoslavlje” nas informira: ”Naime, 19.05.2005. u pravoslavnom samostanu Žitomisliću u Hercegovini, Sveti Arhijerejski Sabor SPC, pod predsjedanjem patrijarha Pavla, kanonizirao je 27 pravoslavnih svećenika s područja pravoslavnih biskupija dabrobosanske i mileševske, dakle uglavnom s područja Bosne i Crne Gore, koji su stradali od ustaša ili partizana tijekom Drugog svjetskog rata, ili od novih komunističkih vlasti neposredno nakon rata.” Kako je ovaj (zli)čin odjeknuo u regionu informacija je bilo ka govana. Evo i jednog ćiriličnog navoda: ”У 2005. години нa сaбору у мaнaстиру Житомислић СПЦ je кaнонизовала Милорaда Мaцу  Вукоjичића и Слободaна Шиљка, прaвослaвне свештенике, коje je 1945. осудио и стрeљaо Воjни суд комaндe у Бeрaнaмa под оптужбом дa су судeловaли у тeшким злочинимa нaд стaновништвом у Пљeвљимa 1943. и 1944. годинe. ” Podrška zlikovcima tu niti staje nit prestaje. Zvanična Crna Gora, uvijek spremna na poganluk, tome je dala nemjerljiv doprinos, pa se dalje kaže: ”Što se tiče samih svetih novomučenika pljevaljskih, sv. Milorada(Mace) Vukojčića i sv. Slobodana Šiljka, treba reći da ne postoje nikakvi dokazi o njihovim navodnim zločinima. Što se presude tiče, ona je ukinuta od strane Ustavnog suda Republike  Crne Gore, 22.05.2005., br. 2574/05. Ovime su ukinute sve odluke Zemaljske komisije za ratne zločine od 15.02.1946., a koje se tiču ove dvojice. Obrazloženje predsjednika Ustavnog suda dr. Jovana Martinovića: “Ustavni sud Republike Crne Gore donosi jednoglasnu presudu da je osuda Zemaljske komisije Crne Gore za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača od 15. veljače 1946. godine bila neustavna i nezakonita. (Presuda se po stavkama obrazlaže na naredne dvije stranice). Stoga, ovaj Sud rehabilitira oštećene i posthumno  im vraća građanska prava i zakonom zagarantirane slobode. (Jedino ne možemo tvrditi da li je i dr.Jovan Martinović bio partijski sabrat današnjem ing. Igoru Goluboviću.)”Prema tome, možemo biti mirni – nema nikakvih macola(Maca). Sveti mučenici  Sv.Milorad Vukojčić-Maca, Sv. Slobodan Šiljak i ostali, danas su na Nebu i mole za svakoga od nas. Njihovim  svetim molitvama neka nas Gospod sve pomiluje!” (Hrvatski pravoslavni glasnik ”UPOZNAJ PRAVOSLAVLJE” 12.  rujna, 2017.) 

Očevici uzalud śedoče! ”Zemaljska komisija Crne Gore za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača utvrdila je 15. februara 1946. godine na Cetinju, da je Milorad Vukojičić, zvani Maca, učestvovao u ubistvu desetoro svojih zemljaka. Dokument o tome čuva se u Državnom arhivu Crne Gore. Kao četnički dželat strijeljan je po presudi Vojnog suda komande za područje Berana. U odluci se navodi da je Vukojičić počinio djela ratnog zločina i kao takav je ratni zločinac!”  Radomir Matović, očevidac: ”U proljeće 1944, sjeća se Matović, Pljevljima su krstarile četničke koljačke grupe i pojedinci. U klanju su se posebno isticali Božo Bjelica, proto Miodrag Vukojičić Maca i Josif Babić. Njih trojica bili su poznati kao crna trojka. Okupljali su se u hotelu Lovćen, gdje se danas nalazi sud. Popa Macu je, kaže Matović, optužnica teretila za 57 ubistava i saučesništava. Najveći broj tih ubistava bio je izvršen klanjem, a u tome je pop Maca i prednjačio.”

Kada je izbila afera povodom proglašenja sveštenomučenika, jerej SPC Velibor Džomić tvrdio je da je Milorad Vukojičić ubijen “bez suda, suđenja i presude”. Međutim, Matović tvrdi da je to bilo “najspektakularnije suđenje u Pljevljima!”
”Sjećam se njegovog dovođenja u grad. Jedva ga je obezbjeđenje uspjelo spasiti, htjeli su da ga linčuju. Nije to bio organizovani linč, spontano je krenulo.” A zašto? ”Noću, između 6. i 7. aprila 1943, koljači kreću u hapšenje isključivo žena, muškaraca u gradu više i nije bilo. Hapsili su žene partizana i simpatizera NOB. Uhapšena je Zora Karamatijević, Ljubica Stojkanović, moja majka Savka Matović, Milica Janketić, majka glumca Miše Janketića i Mileva Žugić – śedoči Matović:”Pop Maca osuđen je na smrt vješanjem! To je ujedno i jedina tako rigorozna kazna izrečena ratnim zločincima. Počeo je da plače, tražio je milost. Tada je čitava ta dvorana, koja je bila prepuna, više se tu stajalo nego sjedjelo, skoro eksplodirala. Tražili su javna vješala”, svjedoči Matović.”Kazna mu je, ipak preinačena u kaznu strijeljanja!”

P.S. Na kraju ove sage o zločinu, odlazeći premijer se ovako obratio javnosti: ”Drage građanke i građani, divni narode Crne Gore… Politička situacija u CG je turbulentna… itd.” Pitanje je logično; otkud kod tako divnog naroda tako divlji zlikovci, ali odgovor nema logiku… Osim? da izbor takvih nije bila ”narodna volja” već narodna nevolja zbog posljedica prethodne vlasti, kojoj nije bilo vidljivo ni ono što je očigledno!

                                                                                                                            M.R.Š.