STRAH OD SEBE

Duže sam tražio naslov za ovaj tekst nego što sam ga pisao. Jednostavno temu za koju sam se opredijelio teško je nasloviti a poteško i objasniti. Toliko nam se ponavlja da bi je mogli gotovo žanrovski artikulisati kao Izvanjštinu! Izvanjaci  kao sudbina! Našao sam negdje (neko se usudio da definiše sudbinu) da sudbinu određuje zbir počinjenih grešaka pa i gluposti koje su usvojene kao način života i ponašanja. Ne mora to biti tačno a u našem slučaju izgleda da je približno tako. Međutim sudbina može konotirati i sa pozitivnim ishodištem.U nas bi se mogla definisat i mnogo rigidnije kao fatum i muka, koji se mogu listati kroz primjere iz povijesti… posebno od Crnojevića na ovamo. Možda je narodni pjesnik Starac Milija-Medenica dokučio dio naše sudbine veljanja pred drugima, u pjesmi Ženidba Maksima Crnojevića, kad se Gospodar Ivan usudio da zasjeni Veneciju zorom i prizorom hiljada crnogorskih svatova. Naravno to je pjesnička fantazija, faktički neutemeljena, ali psihosociološki je sasvim pogođena. (Toliko svata na konjima, flota ne bi prevezla a kamoli neka osrednja lađa koju su jedva imali tada Crnojevići).

Ako je sudbina vantjelesna nadmoć nedokučiva pojedincu i ljudskom umu, onda smo je mi odnekud dokučili.Ona nas prati od Vojislavljevića do skorojevića. Onaj odvažni momak, knez Vladimir Dukljanski, malene Duklje Gospodar, bio je ozbiljan takmac čak Samuilovom Carstvu, pa ga je s predumišljajem imperator pritvorio. A princeza, ćerka mu Kosara, izbavila ga je sa robije i uzela sebi, tog odvažnog robijaša, za životnog saputnika. Tako su Crnogorci za izvan, oduvijek bili reprezentativni a za po kući, ka’ i danas, od izvanjaca posesivni. Svi bliski saradnici Sv. Petra Cetinjskog bili su izvanjci i prilično špijavi; Milakovići, Medakovići, Sarajlije itd…Ovaj potonji će toliko razjariti Vladiku Rada da će u toj jarosti poteći i levor na brata Srbina, Sarajliju. Marko Ivelić iz Risna(takođe blizak Sv. Petru) školovan u Veneciji a doškolovan u Rusiji (đe će postati grof) poslat je u Kotor da prizove Svetoga Petra i uhapsi ga zato što je 1803. pregovarao sa Napoleonom, te da ga kao izdajnika majčice Rusije sprovede u Sibir. Svetac je to prepoznao pa ga mama nije namamila.Izmakao se na sigurno, među Crnogorce.

Najači crnogorski reprezentativac u inostranstvu je bio svakako Njegoš. Uman naočit, obrazovan, poliglota! Bio je kao pojava zvijezda onog evropskog neba. Dreždale su latinke pred njegovom rezidencijom u Napulju samo da ga vide a u Toskani su Firentinke raspučala prsi ne bi li ga namamile da obite od njih. Prerušavao se Njegoš iz Crnogorske odežde u talijansku robu ne bi li izbjegao prepoznavanje. Ali to ukrivanje nije duralo ni za obdan…opet za njim…I u Veneciji i uTrstu, i Beču, i u Pertrogradu. A u Italiji Papa je naložio da se tom ugledniku, titulisanom kao principe del Montenegro, bez ikakve Njegoševe molbe, otvore svi hramovi i galerije da ih može posjetiti po svom nahođenju. O tome piše srpski putopisac Ljuba Nenadović iskreno i s poštavanjem.Tamo su ga pratili samo trojica Crnogoraca, a iznenada, im se prikačio i brat Ljuba. Međutim kad je sročio svoja ”Pisma iz Italije” štampao ih je nakon Njegoševe smrti da bi popridao Sprstva na mjestima đe ga Njegoš nije ni spominjao.

Nekolicinu prije navedenih saradnika, od strica Petra I, naslijedio je i sinovac mu Petar II.Tako su se ti doušni saradnici ukurvili, da su stekli puno povjerenje prijestola. Neki su čak originalne rukopise crnogorskih vladara prepravljali za javno pečatanje i objavljivanje. Milorad Medaković, Njegošev sekretar i ađutant, (boravio na Cetinju 1844. do 1848.) htio je da se domogne Njegoševe ljubavne pjesme’’Noć skuplja vijeka’’ i da javno unizi Vladiku za tu ne samo ljubavnu već i erotsku ispovijest, 100 godina prije Hafnerovog”Plejboja”. Da je znao za nju, pokojni Hefner bi je objavio trčke. Dijalog između Njegoša i Milakovića teče ovako:”A kako da ti je dam? Zar da je pečataš u novinama?A kako bi to izgledalo: vladika pa piše pjesmu o ljubavi…Ne dam!“ (’’Noć skuplja vijeka’’ je prvi put objavljena 1913. u ’’Bosanskoj vili’’ na stogodišnjicu Njegoševa rođenja. U Crnoj Gori 1956. na stopetu godišnjicu smrti, ali na osnovu originalnog rukopisa koje je sačuvala Princeza Ksenija od Crne Gore, kćerka kralaja Nikole I.)

To da nam izvanjci i domaći (tuđi podajnici), budu u vrhu države kao putokazi a ustvari potkazivači, uzalud je prepoznato…kad nikad nije istrijebljeno. Čuveni rektor Bg Univerziteta pr.dr Dragiša Ivanović (atomski fizičar), dao je jednom, još na vrijeme, još goru primjedbu; da đe god dođe, po glasu na radio programu zna đe je došao, osim kad dođe u Titograd. Drugim riječima…Ovđe je nacionalna svijest nepoznanica. 

Pošto smo se na to navikli kao na hroničnu bolest srodili smo se s oboljenjem. Ne znamo ništa o sebi ni unutar zemlje, dok nam to ne kaže neko sa strane. Davodimo ih izvan da nas analiziraju iznutra. Ne znamo šta nam NATO misli iako smo u njemu …dok nam drugi ne objasne. Da nije Glasa Amerike ništa ne bi znali iz Vanšingtona.  Jedva smo otpremili izvještača u Brislel. Koga to mi školujemo i zašto? A cijela jedna Vlada se proglesi ekspetima među kojima je bilo izvanjih diletanata za sve i svašto.Gomila nevladinih organizacija ne vlada ni minumom onog što zastupa. I među njim ima izvanjaca i domaćih neznanaca koji znaju samo kako da svoje vladanje namire od vlade. Emisija ”Profil” Javnog servisa, koja dura godinama, ni tri posto nema domaćih učesnika. Svi ti izvanjci govore o sebi a gledaoci ih prate van sebe. Mi odavno profila nemamo. Ako izuzmemo nekolicinu osobitih literata i likovnih umjetnika, izgleda da je jedini crnogorski prktični stvaralac sa autogenim porijklom i međunarodnim ugledom bio Jermonah Makarije od Čarnije Gora, iz doba Crnojevića.

Uostalom ostao je esencijalni trag u naradu: ”Ja tebe serdare ti mene vojvodo…a kakva smo g…. o tome ćemo doma!”

                                                                                                M.R.Š.