SAPUNICA OD ’’BOŽIĆNOG USTANKA’’

(Jedan pogled na tv seriju)

Najuvjerljiviju filmsku kritiku sam, svojevremeno, čuo od svoje majke koja nije znala ništa o filmu, osim da ga gleda. Gledajući scenu u kojoj glumica mijesi tijesto, kratko je izrekla ocjenu… ’’kako to mijesiš ruke ti o’pale?!’’ To je značilo da je scena neuvjerljiva. Sa filmskom neuvjerljivošću su imali probleme i veliki pisci, pa je Mark Tven jednom zaključio, da nije logično, da se u filmu odigrava život, a da pritom niko ne ode da piša. Mihailo Lalić se začudio kada je, u film, snimljen po njegovom književnom djelu, reditelj ugradio apoteku a on bar u tri knjige niđe nije ni pomenuo apoteku. Najuvjerljivijim nesporazumom između pisca i reditelja čini se, Andrićeva, toliko citirana konstatacija. Kad su ga pitli da li mogu da skrate njegov literarni predložak, za film, rakao je: ’’Skraćujte samo ne dodajite!’’.

U ’’Božićnom ustanku’’ ne bi trebalo da ima tih nesporazuma (a ima ih sijaset), jer su u istoj osobi; scenarist, dijalog majstor, dramaturg  i reditelj. Istorijski predložak, (zbog kojega su pojedinci oštro sporili scenario) nesporno podliježe scenarističkoj adaptaciji, makar šta o tome bilo koji saradnik mislio, jer istorijsko štivo nije, niti može biti scenario. Uistinu, to često biva, osobito na Javnom tv servisu, đe se očigledno ne poznaje dovoljno kategorija, scenario, kao stručni uslov za svako filmsko djelanje. Međutim, kad se tako eksplicitno naslovi film ili serija, kao ’’Božićni ustanak’’, onda su scenarist i reditelj obavezni da se drže zadatog naslova, te da slijede istorijski tok i činjenice koje izazivaju gledalište. U ovom slučaju gledalac očekuje i poduku,  jer se istorijskim događajima u CG, često poklanja, više zaborav, nego pažnja.

Stvarnom Božićnom Ustanku su predhodila, dva Balkanska rata sa Skadrom u epilogu, koji je pogubio više hiljada crnogorskih vojnika. Onda, Bregalnica (kao bratska pomoć Srbiji) koja je izbacila iz stroja, što mrtvih što ranjenih, više od dvije hiljade Crnogoraca… Potom Glasinac i Mojkovac, đe Crnogorci opet hitaju na ratnu mobu, u žrtve i pogibiju. Crnogorska ratna epopeja sa dva Balkanska i Svjetskim ratom završava padom Cetinja, pod austrijsku vlast. ’’Golgota’’ stiže 1917.  sa sušnom, nerodnom tzv. ’’Gladnom godinom’’ koja je pomorila mnoge. Naslijedila je 1918. sa Španjolicom (španskom groznicom) koja je dotukla Crnu Goru a potamanila jednu trećinu svjetske populacije. Ove tekovine ne moraju biti tema ’’Božićnog ustanka’’ ali su, u nizu, znatnim dijelom uzrok Ustanku i ako je neposredno izazvan Podgoričkom skupštinom i okupacijom Srpske vojske. Scenario, odnosno režija ih je mogla tretirati u vidu kratkog  foršpana, prije svake epizode, u kome bi se dala slika o stanju života i smrti u Crnoj Gori tih godina. Ali ovo je naknadna pamet, kritičara, a reditelj je to mogao da koristi, prema svom nahođenju, ili prema sugestiji savjetnika. No, od toga, i o tome, nema ni naznake. Očigledan je diletantizam Savjeta filma u poznavanju umjetnosti pokretnih slika. Međutim; slika, dijalog, scenografija, kostim, su najmoćniji izrazi fimskog jezika pa je reditelj upravo njima mogao da iskaže uzrok i posljedice života u Crnoj Gori. Ali on to nije uradio, ili iz neznanja, ili iz namjere da ustanak začini melodramskom sapunicom koja sladunjavo pripovijeda o grkom životu. Opredjeljuje se, bar tako kazuje serija, da jedva živu Crnu Goru pred Ustanak, zaobradi u ljubav i zlobu, u prividno slobodnom Cetinju, dajući mu ambijentalnu sliku, gotovo izobilja i sjaja, đe se pije ka pri kazanu, bezmalo u svakom kadru. Taman da je ’’Maršalov plan’’ sproveden u prijestonici, u tako kratkom vremenu, nije se moglo usjajiti toliko godina oskudnog i pogrebnog života. Crna Gora je tada bila sva u koroti, oskudici, i gladi; A u i(zi)granom ’’Božićnom ustanku’’ svi su obučeni ka iz ’’paka’’, bez fleke i latica od zakrpa. To silovanje imovnog stanja ide gotovo do nepristojnosti. Uz to, (a to sam već jednom zabilježio); Crnogorci na sceni, kada obuku crnogorsku robu, oni ne umiju da je nose ka’ svoju, no se kurče u njoj, kao da su obukli trofejnu. U tom anti-ambijentu stvarnosti, logično, vode se neživotni dijalozi… neuvjerljivi do bola. Iz istih razloga ne zbori se govorom, crnogorskim, već se i on glumi s akačkim akcentom, pa Crnogorski  jezik zvuči ka’ tuđi. A kad se gl. glumica, uvede u krupni plan, vidni su rilavi silikoni… a igra crnogorsku ’’banicu žensku’’. (I jedina sluškinja u seriji ima ’918 silikone). Nemoguće je s toliko  prećerizma odigrati bolje, ni nastavak serije, pa taman se i režija i gluma obrnule za 180 stepeni. I takav obrt bi, opet, bio neprirodan, zbog nekorektnog pristupa onom vremenu, činjenicama i likovima. Tretiranje prošlog, na filmu se naziva, tzv. ’’epohom’’ a ona je u ovom slučaju promašaj.

Groznica trese crnogorski film, u pokušaju, jer ne slijedi proceduru nastanka filmskog djela; Svejedno, da li ste krenuli u razvijanju projekta, od običnog sinopsisa, ili od književno istorijskog predloška, u profesionalnom smislu, neophodno je, prvo napisati priču, iz koje sljeduje mukotrpni filmski scenario. Kad se on skroji i usvoji, na scenu stupa dijalog majstor koji raspisuje logične i smislene dijaloge. Onda sve pruzima dramaturg, koji čitavom tekstu daje dinamiku, gradira likove prema karakterima, razvija zaplete i rasplete. U finalu se piše knjiga snimanja  koju radi tim na čelu s rediteljem… U najboljim slučajevima se, crtežom skiciraju kadrovi, da ih i asistent može realizovati u eventualnom odsustvu reditelja. U ovom slučaju nije dostignut ni nivo asistenta a kamoli gotovog reditelja. O tome svjedoči i špica, na kojoj su u jednom imenu, svi. Da nije tako, profesija bi izlazila na viđelo, u svakom kadru.  

Evidentno je, u iskustvu, da se razvojem radnje serije, iz scene u scenu; režija, glumci, kamera… svi rasterećuju, napreduju, oslobađajući se početne krutosti. Međutim, ovđe ne! Sve je ravno, nepromjenljivo, gotovo zamrznuto u istosti.

Jedina tekovina Božićnjeg ustanka, koja će ostati upamćena, je njegov naslov! Izgovaraće se u reklamama, najavama, premijerama i reprizama, pa će se bar tako znati za njega, iako se, iz tv serije neće mnogo saznati. Mali korak za film, još manji za Crnu Goru.

                                                                                                                                    Mihailo Radojičić