REPETITIO MATER STUDIORUM EST (ZALUDU REČENO)

“TANDARIHA OD DRŽAVE”

Nad Bijelim Poljem crn obraz kao ružna slika iz sna; zapisao bi neki učtivi hroničar. Manje učtivi bi napisao da je to hronična java u CG, čija država ne može da održi jedan obični razgovor koju ište nacrt zakona o vjerskim zajednicama. Crkva je vjerska organizacija kojoj se dobrovoljno vjeruje a država zna samo za zakonitost. Ko je ne poštuje, ruši je. Ova država se obrušila na se, u se, i poda se! Uneređuje se u vlast-itost. Đe gođ stigne skine gaće. Nije kapac da organizuje ni razgovor jednakih u zemlji nejednakosti od njive do trpeze. Nejednakosti je savladala vaćinu a manjini (h)fali samo Ministrastvo za (ne)ljudska prava. Sa njim bi se tačno znalo ko je pod protektoratom!

U narodu se veli; ljudski je ukrasti kad se nema, od onoga ko ima. A država ima! Da nema, ne bi je bilo. Tijema što kradu ne možeš odbiti perušku. Obijaju državu ka trafiku. Elegantno. U rukavicama. Sa položaja. Kad namaknu da više ne mogu, idu na viši pložaj  đe se više miče. Ne uzmiču. Đe gođ ig položiš na državni su polog. Po njima, nepoštenje je ljudsko pravo. Ko krade taj i laže a ko laže taj se bira. To nam kazuje, da iz jednog prava proizilazi sijaset drugih. Birani ne biraju sredstva. Biraju samo mjesta…i takmičarski duh; ko će bolje! Zdipli su nam, jedino što smo imali…. i snove o državi.

Sada se digla graja otkud državi u Bijelom Polju crn obraz. Jebeš državu koja nije kapac da održi  okrugli sto o nacrta zakona, a BP je kolateral. Kako da ga održi BP kad se CG nije bavila nacrtima no precrtavanjem Crnogoraca. Dala je (ne)ljudsko pravo tuđem p(r)opvjedniku, da brani sa slobode, kompletnu (državnu) crkvenu imovinu, koju je zdipio s državom bez notara i bilježnika. A Fijipu je ječeno da govoji, ka navidan, da je to kanaonski. Sad su se śetili državnog kanona. Kanonada je na putu, ovo je samo početni plotun.

Krađe po Budvi su đečina posla, kakvu je prekrađu izvela država u korist SPC. S neodoljivom lakoćom mijenjali su vlasništvo za glasove isto kao što su nadležnom ministru, na državnom džipu, mijenjali tablice. Ministar se nešto vadi i jadi a to sve dolazi sa mnogo višeg mjesta. On je, ka mnogi, samo kanavaca o koju se otiru tragovi.

Veljko Radović, dramski pisac i profesor Univerziteta u eseju ’’Vječna smotra ludosti’’ objasnio je kako je ludost jednako potrebna svakom čeljadetu od đačke klupe do papske stolice. Navodi da su i pape na nekoliko dana birale Papu ludu, da se odahne od svevišnjeg kanona i bontona. Ni svemoćna Rimska kurija nije mogla da suspenduje tu potrebu da se odrasli ka’ luda đeca narugaju svemu. Tu potrebu je razumio i strogi Njegoš pa ga Radović citira: ’’Bog je dragi nekoliko dana, tandarihe zemlji poklonio.’’  Vladika kaže ’’nekoliko dana’’ a ne decenija. Današnji vladari su od crnogorske Svete stolice, Njegoševa prijestolja, napravili škanj koji može da zaposjedne svaka luda…Pa im je odande i poručio ka’ da ih gleda: ’’Za pravilo ludost izabraše i vjerne mu sluge postadoše.’’

P.S.  V. Radović, u jednom viđeo zapisu (koji posjeduje jedino Prč), kao da je zapečatio našu smiješnu sudbinu:’’ U Crnoj Gori se niko ne smije…Niko ne smije da se smije!’’ Umro je prije vakta pa nije vidio, da u državi od koje je napravljena tandariha, moguć je samo podsmijeh. Ipak na prch. me, potražite Radovića. Možda će vas nasmijati. Možebit i vrištaćete. Vrisak je najbliži stvarnosti.

                                                                                                                       M.R. Shok