MAGARAC U BEČ …

Povodom terorističkog napada u Parizu koji je uznemirio svjet, Crna Gora nije imala tamo nikoga svoga… ni izvanju svojtu da joj se javi sa terorističkog poprišta. Sve (iz okruženja) zemlje i njihova glasila koja drže do sebe imale su specijalne izvještače s lica mjesta. Crnogorska ’’ugledana’’ (za po kući) glasila mucala su danima nad tuđim informacijama i zamukla… A gledalac vaspitan na izvornim vijestima ode na tuđi i izvanji medij od koga ga dijeli samo jedno dugme  na tv tastaturi i informiše se ka čoek a ne čeka ka ajvan doma da ga domaći (h)ajvani dezinforemišu prepisom originala.

Kad se podigne zastava na Ist Riveru mora se biti i na izvoru nekih svjetskih zbivanja, pucalo grmljelo, sa kojih se neposredno a ne posredno izvještava. Navinari su ovđe postali oruđe koje ne obrađuje svoje informacije već ore po tuđijem iz uvoza. Na importu se hranimo, odijevamo, obuvamo i da oprostite i informišemo. Jebe* politiku inferiornosti. Inferiornost nam je jedini domaći proizvod. ’’Miš u tikvi šta je nego sužanj.’’ Ima da zoblje ali je zarobljen.

Crnogorski mediji su ili zakupljeni ili potkupljeni a glavni nakupac je politika. I jedna i druga okolnost je zabrazdila u istu brazdu isključivo ličnog interesa. Pitanje je i da li bi neki domaći novinar znao da se javi ’’s lica mjesta’’ kakvo je bilo Pariz proteklih dana. Spontano  se ispostavilo nedavno da se ne umiju javiti ni sa ’’svog’’ događaja u vrijeme običnih demonstracija. Jedan novinar, još i urednik, televizije koja za sebe govori da je najbolja, nije umio da ispriča šta je vidio na trgu koji mu je pod prozorom. Jednostavno ne zna, ne umije da ’’vidi’’ događaj, gleda samo gotove (tuđe) vijesti. ’’Rođen da puzi lećeti ne može’’, gorko je reka Gorki.

Poslije nekoliko dana iz druge tv kuće koja opet tvrdi da ima najbolje novinare, (u svu Crnu Goru) urednica nije sastavila ni jednu jedinu rečenicu sa novog mitinga jer su je ometali i dotrčala je u studio, navrat nanos, da se izjada gledalištu, uživo! Nevjerovatno koliko ta nova ’’elita’’ baš ništa ne zna o ovoj profesiji. Kako bi izvještavali, naprimjer sa nekog ratišta ili trustnog područja đe nedaće sustižu jedna drugu i đe pucaju i zemlja i nebo, đe su smetnje i ometanja na svakoj stopi. Ometanja na lokalnom mitingu su mačji kašalj u odnosu na plotune i eksplozije. Pa čak da je izrekla i tu rečenicu ’’ovo je mačji kašalj od mitinga’’ (jer i jeste iskašljavanje prethodnog skupa), dogodila bi se vijest, bila bi nekakav izvještaj. Onako kako se raskvocala, ni ona se nije dogodila kao izvještač. Čak ni od svoje ’’nedaće’’ , ako je uopšte bilo, nije uspjela da napravi vijest.

Kad je već crnogorsko novinarstvo stiglo tamo đe zapire poznavanje profesije bolje je što nikoga nijesmo imali u Parizu da nas (dez)informiše  u strahu od neznanja s lica mjesta; jer tamo su teroristi poremetili čitavu državu i život u njoj a ometanje protestanata na nekom domaćem trgu liči tek na razonodu dokonih; a dokoni novinari je proglašavaju smetnjom.

P.S. Ovo što se dešava sa, i u crnogorskom novinarstvu, nijesu ometanja na terenu već ozbiljne smetnje u razvoju. Nije dovoljno biti u vladinom avionom da bi se savladali standardi ove profesije pa makar svaki dan lećeli u Beč. Jer ovđe se i prije ove struke znalo za neznanje! Magarac u Beč – magarac iz Beča!

M. R. Š.