KRATKA HRONIKA SRAMOTNIH GODINA

Poslao me tada kao u šali, u psovku, što pišem protiv prvog čo’eka republike CG, ’’najboljeg čo’eka na svijet’’…a onda me pozva na kavu u obližnji biffe, da to oko tog čo'eka koga je obožavao, izgladimo nekako. Zapita me:

’’Što će tebi da preko novina diraš preśednika republike zbog rata koji nam je nametnut?’’ Preko ćikare sam mu odgovorio:

”Nijesam ga ni taka. A što se tiče rata, uvijek ga vode preśednici, izvode podanici a podupiru novinar(c)i –poltroni …a ja ne upražnjavam ništa od toga, samo pišem”…odgovorio sam gen. direktoru Televizije u kojoj sam radio ne radeći ništa. Bio sam protiv rata i neka vrsta interesantne osobe.

’’Ali ne znam”, upitao sam,”po čemu je taj najbolji čo'ek nasvijet?’’

‘’To ti ne mogu opisat?…Kad igramo košarku, ako napavi ličnu u skoku za loptu, izvini se prije no dotakne parket…toliko je to dobar čo'ek!’’

’'Izvini se čak u vazduhu…ma ne pričaj!?’’

‘’U vazdruhu, kunem ti se!’’

‘’E ne mogu vjerovat?’’

‘’E vjeruj mi na riječ…I ne bi bilo s gorega da ovo što sam ti reka neđe objaviš…I da mu se izviniš o istom trošku!’’

”Oću!”

”Ako to uradiš, to će ti otvorit sva vrata a televizija ti ih neće zatvorit.”

’’Treba li i da mu podiđem, zeru?’’

’’Podiđi.’’

(Tada su svi poltroni igrali košarku iako nijesu oporavili tu igru, ne bi li pođekad, dodali loptu preśedniku da on uturi koš. Onda bi mu pljeskali. Smatrali su ga expertom za tu vrstu loptanja a on je bio, jedva kapac, da pretrči teren od kulja, jer se naglo ugojio na položaju. Napisa sam mu kolomnu ’’Sandrugi’’ pa  sam stoga svršio na sudu.)

Iskoristio sam prvu priliku i objavio doslovno ispričano košarkaško dobročinstvo , preśednika mimo braću, kad igra košarku…ali bez izvinjenja. Kad je ova glupost o gen. direktoru, otisnuta u novini izgledala je skaradno… kao izmišljotina i ironija, ili još gore, ruganje. Do tada sam bio izopšten iz svakog  tv angažmana, što mi nije teško palo a učešće u ratu mi nije padalo na pamet…A rat je bio prestižni afirman za svakog novinara. Umjesto da me za uslugu  angažira, sada me gen. dir. degažirao iz televizije. Napisao mi je otkaz iako sam od riječi do riječi prenio njegovu pohvalu ludosti.  Morao je mučenik. Na to mjesto ga je posadio najbolji čo’ek , iako je do antibirokratske revolucije, posađeni, bio zadnji čo’ek u tv. Imao je visoku školu a bio pritalaušeni uslužnik nekom nadležniku bez škole, koji je pokrivao u tv, tzv. zajedničke službe.  Tako proskribovan, postaću interesantne osobe kome je lako stati na put i privesti me tamo đe državni ratni  huškači i njihovi pomagači-sudovi, dijele pravdu. Na kraju će me osuditi pravosnažno…ali ne baš pravo kolio snažno.

Tako je i s takvima počeo rat na Dubrovnik. Krali su, lagali su, ubijali su, palili i žarili su; stiječući slavu u svim medijima naklonjenim ratu….I nikome nikad, ni za što, nije suđeno. Dubrovnik je ginuo a to nikoga nije ganulo. Za tu krvoločnu svjetinu, sramotno je bilo bit Crnogorac… uostalom kao i danas.

 U susret tom ubitačnom vremenu kao  otpisanog, angažovao me D. Burzan(gl. urednik drž.radija), da pišem i govorim subotom svoju kolumnu na radiju. Onda me urednica”Novosti dana” nakon emitovane rubrike, uživo napala u istoj emisiji, zbog ruženja državne ratne politike. Otada ga nijesam više progovara na radiju a malo potom ni Burzan.

Državnoj televiziji je malo bilo svoje bruke no se dobrukavala kačenjem na lokalnu srpsku tv sa Pala, Radovana Karadžića, da vlastiti sram uveća. U paljanskom Dnevniku voditelj bi prije najave prvo repetirao pištolj pa onda krenuo s vijestima…Pištolj za svaki slučaj, ako”Turci” krenu uz Bembašu…da im može odgovrit divno. Tamo, na Palam su promovisali šoferčinu, koji je postao gradonačelnik Trebinje, preoznat po poslovičnoj budalaštini…”da će kad satru grad na Stradunu izgraditi još stariji Dubrovnik!” Od njega se javljao ratni izvještač Radija CG, koji će zbog zasluga za Crnu Goru postati Gen. dir. RTV CG a potom i ambasador samostalne države. Još jedan takav će napredovati po istom principu. Krenuo je iz Pobjede a prispio u vrh Javnog servisa, kao Gen. dir.! Doguraće još dalje, do ambasadora u jednoj od dvije Velesile svijeta. Na kraju će objaviti Rječnik diolomatije  da zakiti uspjeh.To s Rječnikom, nije pošlo za rukom ni Veljku Mićunoviću autoru”Moskovskih godina” jednom od najuspješnijih YU diplomata, koji je pomirio Beograd sa Moskvom a primirio i SSSR sa USA. Eto kako se, ovoga puta napredovalo u CG, pa se nemojte čuditi što uspavanku  Crnoj Gori sada poju iz Moskve.

…Tako su novinari,crnogorske proizvodnje, zaljubljeni u rat na prvi i zadnji pogled, hrlili na ratišta i harali. Jednako  su krali i izvještavali. Jedan je dolazio na posao u uniformi rezervnog starješine dajući svima do znanja da nema odustupanja. Drugi je marisao kovane ograde i kapije po Konavlima a ovamo pazario s njima…Taj je dugo ostao na tv. Najodaniji partijski reporter V.K.  je štivao zum kamere prema nišanskim spravama topova da se jedanako i u isti mah, obraduju rušenju Dubrovnika. Jedan zecki reporeter TV CG je dao doprinos kulturi zločinca. Izvjesio je Arkana, ka slikara, na granama od kuršuma opustošenog drveta i tako zločinca približio  narodnim masama.

 Svi su ratovali pod jedinstvenim sloganom ”Rat za mir” autora Sv. Marovića, pitomac škole u Kumrovcu. Najmanje pet  od tih informativno partijskih čimbenika, su imali životne veze sa Hrvatskom. Tamo su ili studirali, ili radili, ili pohađali Kumrovec. Postali su krvnici Hrvatske. Pomenuti Sveto je kompletnu nadzornu operativu za novođenje aviona sa Ćilipa prebačio na aerodrom ispod Grblja, da sigurnije leti k Beogradu. Jedan periferni nikšićki dobrovoljac je zaplijenio samohodne stepenice za ukrcavanje putnika u avion. Ovo, vrlo sporovozno sredstvo, isključivo za aerodromsku namjenu, vozio je vazdan i svunoć do Nikšića. Prepozna im je funkciju; s njih može lakše da sadijeva sijeno. Neki dobrovoljci sa śevera su kidisali na free shop  i kinder jaja koja su prvi put viđeli. Ne znajući što je ispod čokoladne oplate proždirali su ig obličke…Potlje tog zadovoljstva, ključ na grlo. Povrtali bi plastične figurice za đecu, u vidu helikopterčića, magarčića, zečića i raznih životinjica…Kakva marva!  

U skupštini Crne Gore službovao je, do mirovine, čo'ek koji je demolirao dubrovačka obdaništa, plijenio dječji mobilijar, odjeću i obuću, i sve to nosio u Crnu Goru da usreći svoje najbliže…daleko se kazalo. Dok su ispod Lovćena, zbog crnogorske zlosti na Dubrovnik, Crnogorci pjevali ”Oprosti nam Dubrovniče” srpski mitropolit ustoličen na Cetinju, pjevao je glasovito uz gusle, sa Srđa, da se Dubrovnik satre do temelja. A dubrovački gospari otmjeni i u nevolji, suprotstavili su se nemani sa Srđa, koncertom ozbiljne muzike. Sve se to vratilo Crnoj Gori…sad je Amfilohijevi nasljednici satiru iz podumijente. 

Rđo ljdska da te bog ubije! 

                                                                                                                                         M.R.Š.