Blago mu u pamet…?

Blago njemu glup li je, bio je jedan od komentara na mrežama kada je N. Đoković proglašen najuspješnijim teniserom svijeta. Nije stekao svoj uspjeh stoga što je Srbin, ni što mu je korijen crnogorski, već vještinom ruku i brzinom nogu, i svaka mu čast! Stekao je i navedeni komentar svojom zaslugom, kad je izjavio, odnosno upakovao svoj svjetski uspjeh u lokalnu glupost. Nije morao, ali se potrudio da izrazi pamet, navodeći da je na putovanjima opremljen knjigama pokojnog Jovana Deretića, srpskog akademika iz okoline Trebinja.

Taj učenjak se okušao u više studija, odavde do Amerike, ali mu nije išlo. Na kraju je nešto svršio u vidu samozvanog istoričara Srpstva. U toj samoukosti je istrijebio sve druge narode u korist svog. Srbi su, po njemu, narod prije svih a svi ostali su od njih. To će reći, prvi su do majmuna, a ,,pas svakoji svoje breme nosi“ te i danas teku posljedice, dok u tom rodu Darvinova teorija evolucije, kasni milenijumima… Eto na tom vrelu šaljive ili priglupo zabavne istorije, se napaja Nole s prilično malo škole. Ali koliko god neko bio sujetan u komentaru, Nole bi mogao predavati najbolji tenis na svim sportskim akademijama svijeta… I sigurno će ga neko pozvati. Bez obzira na sve trenere, Novak je u tenisu, upornošću, najviše naučio od samog sebe, ali je neko ipak morao da ga poduči da ne izjavljuje svoju ,,pamet“ na nivou gologuze starlete.

Morao bi znati da su takvi šampioni, uzori generacijama, koje još manje znaju od njega, a pomisliće da je istorija po Jovanu, a potvrđena po Nolu, najbolji nauk. Veliki ljudi znaju da se izraze pametno i o glupostima, a glupi samo na svom nivou. Pripravnički staž, iz neznanja, Đoković je u mlađim danima položio baš u CG, kada je uz Amfilohija stimulisao zaostalu SPC umjesto savremenog tenisa. I tako, iz nehata, svjetski šampion je spao na pamet perifernog Trebinjca.

Po Deretiću, od Hrista do Hitlera, sve je srpsko a Arijevci su im iz kuće. (Tu već nije mnogo omanuo, arijevska čista krvi đe su Srbi tu ste prvi). Prije Hrista, jevrejski jezik je bio srpski, veli Trebinjac a Nole to prima k znanju i fali se svojom izabranom lektirom. Ne znaju, ni autor ni čitalac mu, da jevrejski jezik ne postoji, već jevrejski jezici i dijalekti. Jidiš je jezik jevrejske dijaspore koji je Isaac Bashevis Singer vratio u savremenu književnost. Hebrejski je sveti jezik njihove liturgije, a od dugovjeke upotrebe postao je njihov svakodnevni govor.

Aramejski jezik, takođe iz grupe semitskih jezika, bio je u mnogo široj upotrebi od zemlje Jevreja. Ladino je jezik španskih Jevreja, Sefarda, koji su prognani iz Španije još 1492. dok se njemački Jevreji, Aškenazi, sa njima jezički ne razumiju i govore jidiš. Čitav set jezika sa jevrejskim korijenom se miješao s jezičkim okruženjima, od Azije i Afrike do Evrope a da sa srpskim korenom ama baš nikakva dodira nije imao. Da je imao, bilo bi opravdano da je Vuk otiša do tamo, što vele Crnogorci, da će na jednu nogu i reformisao „iskonski“ srpski, no je docota u Crnu Goru da na svom, crnogorsko-maternjem, opismeni ceo srpski svet. Duža objašnjenja su za ozbiljnu lingvističku teoriju i analizu.

Neki od tih drevnih jezika pripadaju indoevropskoj jezičkoj zajednici, drugi afroazijskoj. Jedni su u životu, drugi odumiru, ali gluposti koje su ,,proslavile“ srpski rod su, izgleda, vječne po Deretiću koga N. Đoković predano reklamira i konzumira. Naime, ako su ,,Srbi narod najstariji“ i preteče Jevreja (koji su govorili srpski) a Arijevci, Srbima, braća od strica, a i Španci, progonitelji Jevreja (su po Jovanu, srpskog korena) onda nije moglo doći do holokausta, (grč.ὁλόϰαυστον:potpuno spaljen).

Đe će brat na najbližu svojtu, bez obzira što Deretić tvrdi da je kukasti krst (svastika) srpski simbol, te da je Rumun, Drakula (krvopija), etnički Srbin. Doduše i prezime Deretić nije bez asocijacije na te okolnosti. Odnosi se na onoga ko umije da dere, tamo đe se kolje. A što se tiče paljenja i spaljivanja, to je nekad bio paganski ritual u svrhu da se više sile umilostive. Međutim, kad su isti palili i žarili po Crnoj Gori, milosti nije bilo i prije konclogora, jer izraz tako drastičan, tada još nije bio smišljen. No, da ne ponavljamo đe, kada i kako se to palilo… ne ponovilo se… iako ga neki potomci, izvođača, još upražnjavaju i obnavljaju. Šta je stradanje đaka u Beogradu nego živa vatra!? Iz takvih knjiga đavoli učili… kojima se šampion svijeta razonodi na putu od turnira do grend slema.

Kad se kakva nepopravljiva glupost napravi, Srbi bi rekli ,,mani ga Mito“, ali su svog najvećeg obmanjivača istorije saranili na Novom groblju, aleja Zaslužnih! Stopa mu je falila do aleje velikana. Čudo jedno, što nijesu, kad su u tu pamet, zaiskali Jevrejima da ga sarane na Golgotu, na taj ,,srpski“ brijeg raspeća Isusova, kad je već taj bogočovjek Srbin s dna kace… u Palestini.

Ma besmisleno je nabrajati šta sve bezumnima pada na um kad je već onakvi Deretić mogao svašta da kaže i da iza njega stane beogradski establišment, politička elita. E tu svjetski Đoković pije sa izvora obmane. Možda ga to i stimuliše iako njegov impresario nije stigao da tako nešto zaključi. Serbi-servi-servis; etimološki se može doći do imena Srbi a to bi moglo da znači i da je jedan od najbitnijih udaraca u tenisu, servis, srpskog roda i poroda. Otuda je možda sakupio najviše pobjeda na gren slem turnirima.

Taj sport koga je izvorno upražnjavala aristokratija, tek toliko da razgiba ustajalu zadnjicu i lijenost, postao je jedan od vodećih sportova 20. vijeka i prekipio u 21. Zbog elitnog porijekla na tim utakmicama nema glasnog navijanja ili kuđenja učesnika; može samo aplauz! Nema protesta i zvižduka. Ako ima, utakmica se zaustavlja! Međutim, možeš zviždati loše izvedenom Šekspiru, Čehovu, Njegošu i bilo kome drugome na sceni… Nekom teniseru ne možeš. Možda zbog toga nema kritike, ni kad izvan terena šampion ispameti nešto kao gologuza starleta, bez pameti. Tako biva tamo đe zaostalost funkcioniše bolje od napretka.

Mihailo Radojičić Šok