ANDRIĆ NAŠ TUĐI
Domaći zadatak
Prošla neđelja je bila posvećena Ivu Andriću. Svi su, u štampi, govorili o njemu makar u nekoliko rečenica, spominjući godišnjicu i dan njegove smrti. Jedna televizija mu je posevtila čitavu emisiju. U njoj su govorili uglavnom oni kojima je književnost poziv i predmet na visokim školama. Bili su, neki sagovornici, iz različitih krajeva, nekadašnje jedinstvene zemlje, ali je većina, zadrtih kao domorodci, pripadala istoj zemlji čija je i televizija koja je naručila takvu emisiju. Sad se može zaključiti, da su baš ti i takvi razvalili zemlju u kojoj je Ivo Andrić bio pisac svih njenih naroda, pa i narodnosti. Domaćinu emisije, odnosno televiziji, je bio jedini cilj da se raspita kod ’’sturčnih’’, uglavnom ’’svojih’’ osoba, čiji je pisac Andrić?
Andrić je Hrvat, i po ocu, i po majci, i po rođenju, i po maternjem jeziku. Kad je odrastao i stasao u pisca, maternji jezik je prilagodio, samo u nekim sitnim pojedinostima, mjestu stanovanja, a to je bilo dovoljno da ga ’’stanodavci’’ prisvoje za vazda i da ga ne daju nikome zadovijek. I dok su na tu temu govorili profesori Univerziteta i doktori nauka, koji predaju književnost mladim naraštajima, svi su tragali za nacionalnom pripadnošću pisca a ne za književnim vrijednostima njegovog djela. Niko nije naveo ni jedan naslov iz njegovog opsežnog djela, niti jednu rečenicu ili misao velikog pisca a kamoli analizirao neki od njegovih likova i karaktera. Važno je bilo, naručiocu emisije, ’’argumentovano’’ ga oteti onima koji su ga rodili, pa i onima koji ga čitaju, a nijesu iste vjere i nacije kao otmičari, i prisvojiti ga samo za sebe i samo kao svoga. Sve je ličilo na šverc i kriminal na očigled anonimne javnosti koja nema imena i prezimena, vjere i uvjerenja. Pisac je periferno posvetio samo dio svoga djela zemlji stanovanja a pretežnu suštinu, teme, motive, karaktere i likove, zemlji svog rođenja. Upravo je za taj doprinos, svojoj Bosni, zadobio najveće priznanje od kulturnog svijeta. I priznanje su mu prisvojili oni na koje se njegovo djelo ne odnosi.
Ma nosite se svi u tri… Ili ste vi premali za velikog pisca ili veliki pisac prevelik za tako, duhom premali rod i narod. Kako je uopšte moguće biti veliki pisac koji ne pripada, i drugima, i mnogima, i svima. I Andić je kriv ako se odlučio da pripada jadovima. Jednom se obrecnuo, i ako se to njemu gotovo nije moglo desiti, pa je rekao što ga je nagnalo da napušti Bosnu. Navodno kad bi ga, Bosanci, prepoznali na ulici obratili bi mu se jednostavno po bosanski: ’’Đe’s pisac?’’ Da je dočakao ovaj zeman možda bi isti Andrić odgovorio: ’’Niđe!’’
Zapisi nepismenog pisca