PLAČKONJI I PIČKONJI

Objavljeno prije 30 godina,MONITOR 94'

Ako je nešto vječno u nas to je progon. Progoni se narod. Narodni neprijatelji. Narodni prijatelji. Narodni pisci. Narodni glumci. Narodni bogataši. Narodni vladari… Gospodari… A svi zlijem putevima. Zašto? Zato! Svi misle od početka i od sebe. Ođe se nikad tri uzastopne generacije nijesu nasljeđivale… Obavezno su se suprostavljale.

Ovđe nikad sin ne naslijedi oca, čak ni đeda… Tek Praunuk, prađeda pokuša da naslijedi. Vataju se u kolo oni koji se nikad dovatit ne mogu… I koji se ne znaju!? …Zbog toga su plakali na Cetinju, svake noći u Kraljevskom crnogorskom narodnom pozorištu. Crnogorci svih uzrasta, sva tri roda i oba pola. Plaču od prve noći kad je ovaj teatar otvorio svoja vrata Princezi Kseniji od Crne Gore. To je drama Radmile Vojvodić a bogami i ostalijeh Crnogoraca… Toliko koliko ih je? Ona je napisala i izrežirala i sve ostale prateće radnje obavila, samo što ne igra svoga junaka… Ka što sam ja morao… A da mi je ponudila, odigra bih Kseniju! Bolje je odigrat onakvu ženu no ovakve Crnogorce. Koliko je do sada bilo predstava, toliko su ih preplakali!

Stojim kraj vrata i gledam. Dode Crnogorci s Crnogorkama. Ufištučeni, zakravaćeni, kruti i durovni. U tavnim ođelima… Imaju i za kim! Ne zbore na glas. Šapuću se. Ne puštaju osmijeha. Misle da tako treba, kad se ide u pozorište. Pitaju se s odstojanja… Ka da voze pa da se ne sudare. Ne znaju da idu u pozorište. Okle će znat kad ga nemaju. I ovo je otvoreno bez dozvole… A oni i dalje šipče kruto. Zagledaju zgradu spolja. Zgrada kraljevog pozorišta. Ulaze u foaje. Razgledaju. Vitle. Ne vide ništa. Zidovi prazni. Nijedne slike, znaka, poznaka da je to bilo nekad nečije. Sve okrečeno u jednu boju kako nikad nije bilo. U mlako plavo. Nijedne žive nijanse. Ničega da ubode oko… Tu smo rekli, da Oktoih nije naš. Tu u blizini smo i Njegoša podijelili s drugijema… ka u zajedničku menzu. Otolen smo oćerali kralja… na zli put. Sve tu i oko toga se desilo. I ja sam ka i opisani. I mašnu imam i krut sam. I sa ženom sam.

Došapnuše mi ko je sve dosad dolazio na predstavu. Pa onda u još viši šapat. Bio nam Milo sinoć! Ne čuh dobro? Bio je sinoć preśednik Vlade… Bio bez milicije. Kupio kartu ka ostali. Ništa nije zahtijeva. Je li plaka? To nijesmo viđeli… a mora da je s ostalijema… (A sve u šapat)… I najviše je pomoga da se predstava postavi. Sve što je trebalo. I Ćano i Primorka-Bar i svi kojima je Đaga iska. A ko je bio još? Lekić među prvijema. A je li još koji od ministara?… Jes oni za školstvo… I čini mi se neki za kulturu! Dobro ti se čini pošto kulture nema. Je li bio oni za zdravstvo …pošto je bolest izdaje uznapredovala. E taj nije jer nama lijeka nema. A je li bio vojni? A vojnog nemamo naša te jad! Pa mislim, pošto smo pod okupacijom, mora da neko komanduje. I još ko, i još ko? Niko, samo narod! A ministar milicije? Posla je pomoćnika. On se nije javlja ni za rezervaciju… za ubuduće… I dosta sam ti ispriča. Već ulaze u salu!

…Samo još jedno? Je li bio državni pop i državni preśednik? Kako oni, viši te jadi našli od njig!? Kad bi oni došli treba sve išćerat, da bi oni śeđeli s mirom.  Ni državni pop, ni državni preśednik ne smiju zadanit a kamoli zanoćit na Cetinje. Trebalo bi uždit iljadu svijeća. Svaki rožnik osvijetlit… oni misle da ih svaki ćošak preži. To nema ko osvijetlit za njhovu bezbijednost osim da zaždimo Cetinje…! Zaždili ste ga s njima zajedno, da više bit ne može… Evo vam se već počelo gasit.

Odoh. U salu. Opet svi razgledaju salu. Sva je u istoj, onoj mlakoj boji i njenim nijansama. Beče u plafon. Istuliše salu… I poče predstava. Princeza Ksenija priča priču do u detalje o sudbini svoga oca, kralja Crne Gore, svoje braće, sestara, majke, Crnogoraca bez Crne Gore…! Sve se može snosit prvijeh petnaest minuta dok ne počnu žive, oživotvorene slike njene priče… A onda koležno plakanje… Svi koji išta ośećaju. (A koji ne ośećaju, tu i nijesu). Svi za kraljem, pa za Ksenijom, pa za Milenom, pa tek na kraju za Crnom Gorom… (Ali za njom će imat kad). Otiru se, šmrkću, miču naočari, kašlju kada ne plaču, prave se vješti, stide se… Zagledaju onoga do sebe, plače li on? Tuga i opomena. Oće kralj iz izgnanstva kući. Nema ko da mu to udesi. Nema s kim. Nema kuđ. Velika Skupština podgorička, male mogućnosti za Crnu Goru. Ne daju Srbi crnogorskom kralju. Ne daju ni Crnu Goru.

Sve to Ksenija fino ispriča, dokumentarno, ne pada u patetiku. I kralj se drži pošteno, čak i prema izgoniteljima, bratskom neprijateljskom režimu iz Beograda. Toliko dobroćudnosti ne može dobra donijet ni rezultata u korist Crne Gore. I to odlično tumači Mišo Janketić, temeljno i duboko profesionalno. Mira Stupica, tačno… staru princezu, pa do u tančine maldu princezu odigrava Varija Đukić. A najtačnije od svega su Crnogorci odigrali svoju ulogu. Kako su se slizali sa srpskom vlašću na izgon kralja i svakoga od roda njegova (za zemana Karđorđevića) …tako su ponovili lizanje u doba socijalizma i socijalističke Crne Gore. Ni prebijene pare od zaostalog bogatstva kraljevog, za posljednju svoju dinastiju, nikad nijesu uplatili, ni potajno… I ako je kao potonji pramen i trag te familije, lelujala u tuđini princeza Ksenija, čak do dalekih šezdesetih godina našega vijeka.

Pošto je jednoga dana umrla nad fotografijama Cetinja i Lovćena… sjetili su se. Odlučili… Ali su im se pare vrnule u kasu. Nije ih ima ko primit!… Eto Crnogorci. Pa se nikad ne ćešili kako i zaslužujete!!! Kad smo ušli sa ženama, čini mi se, ljepšijeg nije bilo. Već ka Crnogorke… pa i moja š njima. Kad je izašla nijesam je moga gledat. Otpeljila, plače. Otire oči, otire nos, otire usta, otire šminku. Otirem i ja… i nju i sebe. Otiremo obraz svi… Crnogorci!

P.S. Otrijet se ne možemo za jednu noć od ovoga što smo zatirali za cio vijek. Crnogorci junaci! Nemo'te da plačete, pičkonjice. Nije vam to učinio niko… No vi! Vaši đedovi, očevi, stričevi, rođaci, prezimenjaci. Vi ste njihovi nasljednici! …Vi ste se već jednom potvrdili. Još ćete vi… Daće Bog!

M.R.Š.