VJEROVALI ILI NE?

…Srbija nije genocidna država!

Tezu, da je Srbija ”genocidna država” su zapođeli u Beogradu a pripisali je Crnoj Gori; ali je ostala u sjenci temeljnog udara na Crnu Goru. Navodno (ni) je to neko, u Crnoj Gori izjavio o Srbiji, ali se takav, navodni nalaz, kao autentičan i autorski, ne može staviti pod navodnike. To govori, da to niko nije izjavio.

Genocid, kao međunarodni termin, (prihvaćen i od Ujedinjenih Nacija) za najekstremniji kolektivni zločin jednog naroda nad drugim, prvi je ustanovio i upotrijebio jevrejski advokat Rafael Lemkin (Poljska 1943. god.) Termin je kompilacija grčke riječi “genos” (rasa, pleme) i latinske “cide” (ubiti). Ujedinjene Nacije po Međunarodnom zakonu iz 1951. godine, genocid smatraju zločinom. Narod sa razorenom sviješću i savješću na ovim prostorima (npr. Srbi i dio Crnogoraca) rađe prihvataju termin zločin nego genocid, bez obzira što ovaj drugi potpada pod prvi. Zločin nekako smatraju utješnijim od genocida. Ovo vjerovatno stoga što im je jezički (i mentalitetski) bliži od kompilirane latinsko-grčke sintagmične riječi.

Zločin može da bude i individualni i privatni, ali kolektivni ratni zločin je isključivo državni, te takve države (ako im ne odgovara termin genocid) jesu zločinačke, ma kako ta kvalifikacija zlikovački (ne)namjerno zvučala.

Iskazao neko u Crnoj Gori ili ne, sumnju u genocidni atribut za ”državu Srbiju”; činjenice, statitstika i međunarodna istraga su to potvrdili iako nijesu državu osudili. Ali svaki genocid, kao zločinački akt jednog naroda nad drugim, pripada isključivo državi. (U doba 90-ih Srbija je vojevala kao agresor, od Slovenije i Hrvatske do BiH i Kosova, pod naslovom JNA.) Istovremeno genocid se ne može pripisati zemlji ili narodu, jer ta dva činioca po sebi, ne mogu raspolagati takvim resursima, niti ih usmjeravati prema drugim narodima, ukoliko njima ne upravlja država kao čelna institucija društva. Prema tome, ona država koja to čini, odnosno usmjerava na zločin svoje pripadnike je genocidna država. Ukoliko je nekome stalo da ovaj navod stavi pod navodnike evo mu prilika da navede i autora. ”Srbija je genocidna država!” Dakle ne zemlja, ne narod, već oni koji njima upravljaju, njena vlast-država… I to ne jedna i jedina vlast-Vlada, već više njih je izašlo iz istog ratno-zločinačkog šinjela. Jedne vlade su započinjale rat i stimulisale vršioce zločina, druge ga promovisale i štitile zločince, treće im dijelile zasluge; ulice, murale i propagandno ih promovisale u nacionalne heroje.

Međunarodno pravo definiše zločin sa pet kažnjivih oblika: genocid, konspiracija, podsticaj, pokušaj i saučesništvo. Sve ih je zadovoljila navedena država. Zločinci su u većini, međunarodnom arbitražom kažnjeni, država koja ih je držala i štitila, nije!

Pokazalo se, kada bi se te vlasti-Vlade (u Srbiji) drugačije ponašale, ne oslanjajući se na zločinačke tekovine, ne bi ni bile izabrane. Ako je tako, a drugačije nam se ne kazuje, onda je izlišno pitati: ”Ko je izabrao tu vlast?” Odgovor na to pitanje treba istraživati u drugoj naučnoj, političko- psihosociološkoj, ravni. Baz obzira na utemeljenu uvjerljivost takvih analiza (kojih ima) narod će se uvijek iskobeljati za razliku od vlasti-Vlade!… Uvijek istim frazama; nijesmo ih za to birali, mi smo prevareni, nijesmo to očekivali itd. Najbliskiji sljedbenik Srbije kao genocidne države (kojom upravljaju oni koji su stimulisali zločin) joj je bratska Rusija, koja vrši istovjetno zločinstvo nad  bratskim narodom Ukrajine. Najveći uzor im je nacistička Njemačka, a najveći nazor Hitler koga su slijedili do u detalje po primjeru Sudeta (Poljska 1941.) Razlog je jednostavan i gotovo prost za objašnjenje. Moj narod je tamo u tuđoj zemlji koga treba braniti (iako nije napadnut) a pritom pobiti domicilnu većinu zbog svoje etničke manjine.

U dijelu Konvencije  (član 2) o spriječavanju i kažnjavanju; genocid znači bilo koji od ovih djela izvršenih sa namjerom da se potpuno ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa kao takva:
(a) Ubijanje pripadnika grupe (određenog naroda);
(b) Uzrokovanje teških tjelesnih i mentalnih povreda pripadnicima grupe;
(c) Namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima koji prouzrokuju njeno potpuno ili djelimično uništenje;
(d) Uspostavljajući mjere s namjerom spriječavanja rađanja u okviru grupe; (U Srebrenci su pobijeni svi odrasli muškarci)
(e) Prinudno premještanje djece iz jedne u drugu grupu.

Sve navedeno je zadovoljeno u navedenom slučaju države o kojoj je riječ, a svoje zadovoljstvo takvim nazorima pridružio se i premijer crnogorske vlade u namjeri da u Crnoj Gori zaštiti srpski etnos po primjeru Sudeta… pa bi se moglo zaključiti; zbog ološi i mi loši!. Premijer Abazović je najgori primjer crnogorske vlasti (mada se kontinuitet slčnih podilaženja Beogradu odavno ne prekida). I epigoni su tu, istog etnosa, čiji su djelovi naroda iste (njihove) vjere, u najbližem susjedstvu, zvjerski likvidirani sa namjerom etničkog čišćenja. Zbog tih neupitnih činjenica nije primjereno takvom izborniku vlade da priziva u pomoć i vlastite dželate, s kojima želi da razvija najbolje dobrosusjedske odnose prije nego (dobrim susjedima) i na um padne da se odreknu onakve prošlosti. U nekim političkim uređenjima nije dozvoljeno da visoke funkcije u državi pokrivaju osobe bez vlastite porodice, jer takvi nemaju osjećaj za žrtvu i požrtvovanje. Nemaju nikoga svoga osim vlasti nad drugima. Pogrešno je i neodrživo identifikovati takve albanske pojedince sa Albancima u Crnoj Gori. Crnogorci se mogu revanširati svom premijeru, samo obaranjem takve vlade, a Albanci će iskoristi neke druge atribucije da izraze otpor takvim zemljacima. Uostalom, matica Albanija im već nudi naputke a ne ustupke. Ako se (Albanac) ministar za ljudska prava u CG, umjesto prava koristi kapricom, onda svako pravo, pa i njegovo, ide u krivo. Ako takvi zajedno s Abazovićem ne prepoznaju da pripremaju  Crnu Goru za sudetski scenario već su i sami sebe osudili.

                                                                                                                                 M.R.Š.