Šta je sloboda?
BEZ PRDUMIŠLJAJA
- 7. Juna 2021.
- Prch Press
Sve je išlo po običaju i navici. Ona bi izašla na Ždrijelo, kako se zvalo čekalište prolaznog autobusa. Poređala bi na parapet prolazne ceste svoje korpe sa proizvodima za gradsku pijacu. Tamo ih je prodavala. Zvala se Zora, kao svanuće ili kao zor. Ustajala bi zorom da se pripremi i opremi za pijačni dan pazarni, za nju praznični, jednom neđeljno. Nije na pijaci izgledala kao piljarice uobručenih kukova sa keceljom preko iste ’aljine u kojoj se maju po kući. Zora se dogonila za javni nastup na tržnici, ka ijedna i pojedna, mimo druge. Nije izlagala na tezgu samo voće i povrće, već i sebe iza tezge. Izgledala je kao dobar izlog, pred kojim se zastaje, i u koji moraš da zaviriš makar ništa ne kupio. Bila je zrela voćka. Ali na selu se rano prezrene od mukotrpna rada. Drugačije nema zarade niti života, a on je za đevojku oročen. Mora se grabiti ili brak i porodica ili godine pregrabe nemilosrdno zvanje uśeđelice.
Bila je blizu tog nevoljnog zvanja…a onda je naišao taxi. Prošao je pored Zore i digao prašinu. Dok se otresala, proklela ga je onako po seljački, i ne gledajući put njega…Ajde slom ti puka! “ Taxista se zaustavio, iako nije čuo kletvu. Ušalta je rikverc i vratio se. Izašao je. Zamolio je za oprost. Okrivio put za prašinu i ponudio joj prevoz. Prihvatila je, a jedva da ga je i pogledala. Pružio joj je ruku.”Ja sam Đoka.” Ona je ruku mlako pripmila. Đoka joj korpe primio u gepek. Na svakoj je bila i kitica šumskog cvijeća. To ga je ganulo. Ona se primila na zadnj sic. Distanca.
Đoka je bio za ne primać mu se. Brkajlija do iza oba uva i niz obraze do brade. Sve je to poveza sa žbunastim zulufima, koji su urastali u džunglastu ćubu rasutu na svaku stranu, dobro prepuštenu do kosmatih obrva. Na očima crne naočari. Sve crno bez bijela. Đavo iz greda. Poslednji izdanak hipi mode sa prećerivanjem u malom mjestu.To je bilo doba afro frizura, a Đoka je bio crnji od Afrike. U globalu, čeljade! U pojedinostima ništa da zapamtiš od njegova pošumljena lica. Jedino za zapamtit su bili bijeli zdravi zubi, koji su, kad se nasmiješi kroz toliko crnilo, ličili na rasvjetna tijela.
Đoka se svojevremeno, odnekud iz zaleđa i pošumljenih krajeva spuštio u primorje, i zaplovio kao mali od palube, pa preko čistača od makine i svakojakih poslova na brodu, poslije deset godina, dogurao do kormilara. Kad se naplovio iskrca se s Mercedesom i postao taksista. San mu se ostvario. ”Auto sa značkom.” Trokraka zvijezda u krugu na vrhu haube. Ali snovima na obali nikad kraja. Napravio je kuću. Opremio je. Trebala mu je kućanica.Tragao je za njom. Činilo mu se jutros da je nabasao na nju kad se prašina koju je podigao u prolazu razmakla. Dopala mu se na prvi pogled. Drugi mu je bio u retrovizor. Pogled nije mica s njega. U njemu se odrazilo njeno zdravo lice, s okruglim crnim očima i neobično dugim trepavicama. Vozio je sporo strmim okukama, da se đe u zanosu ne sprca, a da mu Zora što duže traje. Vidio joj je stas pored parapeta. I on mu se dopao, a njoj dobro stajao u tanano-cvjetnoj cicanoj aljini za topli mediteran. Sve je bilo tu, kao iz sna, samo joj glas nije čuo i nije mu kazala ime kad joj se predstavio. Prilično sirovo je upitao:”Ne reče mi kako se zoveš?” Rekla mu je. Onda još sirovije:”Jesi li umorna?” Odgovorila je”Ne!” Vidio je da mu ne ide, zaludu mu auto sa značkom. Ne zna da otvori saputnicu. A okle će i znat. S planine na more, s mora na brod. Na brodu nema žena, a na kopnu samo kurve. Za tu uslugu jezik ne treba. Samo čvrsta valuta. Luke i brodovi imaju najoskudniji rječnik. Svega stotinjak riječi. Samo koliko da se iskaže potreba i primi naredba.
Đoka je Zoru dovezao do pijace. Pomogao joj da korpe prenese do tezgi i odbio da joj naplati prevoz. Sad mu se zahvalila i užurbano krenula da aranžira tezgu. Đoka se izmakao i ukrio da bi je posmatrao dobrih petnaest minuta. Tada je bio u modi film”Prodavačica ljubičica” sa Saritom Montijel koji je osvojio bijeli svijet. Đoka ga je vjerovatno vidio u nekoj luci, pa mu se činilo da je nabasa na saritu kući.
Danima je svraćao na pijacu, ali Zore nije bilo. Okretao je i uz brdo prema mjestu đe je vidio prvi put, ali ni traga. Međutim, poslije tolikog obijanja gore dolje, shvatio je da ona dolazi samo pazarnim danom. Onda bi zauzeo busiju i gledao je iz prikrajka po uru. Gubio je pamet, a pogotovo taxi ture. Onda je odlučio da se oslobodi svoje”afrike”. Otišao je berberinu. Otarasio se brkova, zulufa, brade i jeina frizure. Niko ga nije pozna, ni kolege taxisti. Svinuo čoek. Morao se predstavit svima koje je znao, a koji ga nijesu prepoznali. Drugo čeljade. Onda se skoncentrisao na Zoru i pazarni dan. U cik zore se primio iznad njenoga sela i prežao kad će izaći na Ždrijelo sa svojim korpama. Kad se pojavila, on je iz krivine izmilio da ne diže prašinu i stao pred Zoru da je prebači do grada. Nije ga prepoznala. Ali mercedes jeste. Jedini je on imao takvog. Predstavio joj se opet. I za nju je to bio drugi čoek. I presvuka se, i doćera se, i namirisa se. Zgodan da rečeš. Sad ga nije gledala nego zagledala i śela do njega…I progovorila s njim i raspričala se. Opet je sporo vozio. Otkrili su se jedno drugome koliko su gođ mogli, a Zora se pred uljepšanim Đokom, rascvjetala ka cicana joj aljina. Pričala je ka raskvocana. Nakon pazara odveo je na čast u najbolju kafanu. Poslije toga su se čekali svaki drugi, a potom svaki dan na Ždrijelo, a ona se pravdala kući da joj mušterije traže proizvode koliko gođ može da iznenese na pijacu. Bilo je prećerano. Ali da joj se doma ne primijete razlozi čestih odlazaka na pazar, viškove je otkupljiva Đoka. Ali to je već bilo preskupo. Jeftinije je bilo da nju uzme kad ne može da se odljubi. Na kraju je uzeo…i ona njega trčke. Prvi put se ośetila komotnom i od pijačnih mušterija slobodnom. Svoje čeljade na svom mjestu.
Svadbena svečanost je održana u uskom krugu drugova taxista kojih je bilo jedva desetak. Nikoga bližega nije imao. Svraćali su kod njega i bez poziva, a Zora ih je dočekivala, preko Đoke, drugarski. Opet se neđe prećeralo. Đoki se činilo da su učestale pośete više od drugarstva. Mamila ih je Zora bez namjere. Đoka je doćera po varoški, a kako su u modi krenule mini suknje minule su joj koljena. Čarape s halterima i prekrštanje noga. Erotika na viđelo. Ko ne vidi, oba mu ispala. Ponekad bi sijevnulo i parče ogoljelih stegana i mimo čarapa.
Jedne jesenje noći, dok je vozio turu izvan grada, neko muški je Zori zvonio na vrata. Izašla je u mrak predsoblja. Nije otvorila. Viđela je samo, naspram vanjskog svijetla, kroz gornji stakleni dio ulaznih vrata siluetu muškarca u jakni…I ako je dobro viđela s krznenom kragnom uz vrat. Đoki je, kad se vratio, sve potanko ispričala. On je ćutao i sumnjao na nekog…? Sumnjao je i na nju, a smišljao kako sve da provjeri. Zaveo je režim. Svijetlo samo vanjsko. U predsoblju ugašeno, a u dnevnoj sobi diskretno, samo u uglu. …I kupio joj je ubojnu pušku da se brani od dušmana kad ostane sama. Obučio je kako se s njom rukuje, kako se puni, repetira, nišani. Sve iz stojećeg položaja. Sve je savladala vježbajući visoko iznad svoga sela đe nema nikoga sem tice i lisice. Toliko joj je puška išla za rukom da je sve pogađala…toliko dobro da je mogla u vojsku. Sad je Đoka mogao da taxira mirnije, ali mu đavo nije dao mira. Pronaša je osumnjičenog po krznenoj kragni, među taksistima. A taj mu je bio na svadbi i u kući više puta. Zamolio ga je jedne noći da mu jaknu pozajmi, jer mu je otkazalo grijanje u taxiju, a ima turu preko brda tur-retur 100 km. Dobio je pozajmicu. Međutim, tura mu je bila kratka, samo do kuće. Vanjsko svijetlo je bilo uključeno. Unutrašnje ni jedno. Zazvonio je. Niko mu nije otvorio. Ponovio je još dva puta, a onda otključao svoja vrata. Zaključavala su patom, automatski iznutra, a samo originalnim ključem spolja. Stupio je u tamno predsoblje. Zora ga je imala na nišanu iz dubine dnevne sobe. Opet je prema refleksu vanjskog osvjetljenja imala istu siluetu s krznenim ovratnikom koju je već jednom naslutila, a sad je viđela u punoj visini. Metak je bio u cijevi…Pritisla je oroz i silueta je završila na podu. Kao u dobro režiranom filmu, nije mrdnula s mjesta. Pozvala je policiju i rekla da je napadnuta u vlastitoj kući. Čekala je u mraku da se sve rasvijetli. Kad je policija stigla, ručnim lampama je osvijetlila mjesto zločina. U jakni s krznenim ovratnikom ležao je Đoka…u lokvi krvi.
P.S. Šta je sloboda? Sloboda je i pucati slobodno!
Mihialo Radojičić Šok