GLAMOČAK

Produbljivanje Mrtvog Dobokog!

Dali smo spremni da se suočimo s Zlatkom Glamočakom(?), logično je pitanje nakon njegove izložbe u Modernoj galeriju u Podgorici, ovog mjeseca, ove godine. Glamočak se već jednom izrazio, na svoj način, na istu temu, u istom mjestu (Umjetnički paviljon 15.02.2000. 19h!). Ona izložba je bila ubitačna. Ova dotuca našu savjest i savjest novim izražajnim sredstvima i porukama. Ova slikarsko-vajarska manifestacija njegovog likovnog djelanja je djelo proisteklo iz njegovog  i našeg iskustva na ovim prostorima sa asocijacijom na uneverzalnu Njegoševu poruku ”svjet je ovaj tirjan tirjaninu a kamoli duši blagorodnoj”. A Glamočakove univerzalne opomene i poruke su; ne ubijajte se, vi obični ljudi! Inače, neobični koji nama vladaju, manje stradaju. Uostalom sva stradanja dolaze od nečijeg lošeg vladanja. Zbog te suštine je, prva rečenica ovog teksta upitna!?

Naslov izložbe je ”Božanstvena komedija”. Zlatko Glamočak je povodom one preve izložbe, na pragu novog milenijuma (2000.) dao kratki CV, po kome je tek u 33. godini, rođen u Mrtvom dubokom. Goru adresu nije mogao izabrati zreo čovjek, ali nam je on zrelo poručio da je adresa izbarala i njega i nas. Pa je ”Mrtvo duboko” u njegovoj likovnoj izvedbi možda i bolji naslov od Danteovog , a najbolji i najdublji domaći naziv za Pakao. Od ”praga” milenijuma prošlo je 17 godina a mi ni smjesta makli nijesmo, ni u svijesti ni u javnosti. Kljukaju nas paklenim naumom, pa nas umjetnik podsjeća da se maknemo ili makar odmaknemo od te tradicije i jahača apokalipse. No ti biblijski jahači, gotovo da izgledaju utješno, kao neka modna revija zla, u odnosu na domaće izvođače istog, i umjetnikovu likovnu, smrtonosnu izvjesnost. Zlatko nas tu gađa i pogađa ”u sridu”. Kod njega, na ovoj izložbi, nema popusta a najvišu cijenu ima zlo. Nema ni Čistilišta, ni Raja, čak ni Limba, predgrađa Pakla za neodlučne. Smrt je užasno uznapredovala u nas, pa se umjetnik slobodno izrazio u naše ime… Prosto rečeno, umjetnik je ovlašćen da nas izrazi do neslućenih granica… I ima dobru perspektivu! Uslovi su tu, tradicija je na podgrijavanju a stvarnost počiva na tradiciji. Imamo sve uslove. Jedina moneta kod Glamočaka, kojom se plaća zlo je čapra. Nema je niti na jednoj skulpturi izobraženih likova, zguljena je sa tijela. Ona je i moneta za potkusirivanje dželata koji svojim učinkom najavljuju isključivo život bez šanse. Sve je plaćeno. Zato nas Glamočakova izložba opominje da se upametimo. Ona je ustvari predstava. Njegove likovne i vajrske figure su ličnosti koje su uvijek u pokretu; imaju čak i mizanscen. Svako novo gledanje vas vara, jer izgleda, kao da ta silna bića i nebića, nijesu na onom mjestu đe ste ih prvi put viđeli. Smrt je inače činjenica bez karaktera ali kod ovog umjetnika, svaka smrt kao i svaki čovjek ima svoj karakter. Stoga je ovo predstava sa mnogo karaktera.

Njegove slike i skulpture su jeziva ispovijest umjetnika o vremenu koje ga je zateklo zajedno s nama u Mrtvom dubokom, i koje se širi kao koncentrični krugovi na svijet. Nijedna verzija ”Strašnoga suda” niti njegove replike, ne mogu da repliciraju strašnoj likovnoj presudi umjetnika, koju se usudio da nam prikaže. Desilo se ne ponovilo; opominje nas Zlatko Glamočak.

                                                                                                                                    Mihailo Radojičić 

Prch.me