JEVTUŠENKO

Jednoga dana sredinom ’60-ih, prošloga vijeka, stigao je u naš grad Jevgenij Jevtušenko. Prije njega, ali taj nije stigao, zarazio nas je izdaleka Elvis Prisli s rokom. Potom su nas Bitlsi inficirali s popom! A onda je odnekud banuo u naš život Jevgenij Jevtušenko… presreo nas je i oćerao, za svagda, s rimovane poezije i ponudio nam neki drugi poetski ritam. Žene i ljubavnice više nijesu bile drugarice, po socijalističkom nazoru! (Kako da kidišeš na drugaricu… pa to je nemoral… ali morali smo, izlaza drugog nije bilo. Jedini izlaz nam je pokazao Jevtušenko. Ušao je u dvoranu i razvalio sve kao kakav električni orgazam. Pjevao o ljubavi mimo druge:

’’ Voli me ta žena zašto da krijem,
al ni drugom korpu ne da,
ta će žena da me ubije,
njena ljubav je santa leda.

Moj posao je ne zanosti,
drugove moje okom žanje,
nije to mržnja koja kosi,
jer i mržnja… i to je osjećanje!’’

ILI!

’’Kakve su pariske cure đavo da ih nosi,
a on bi ih i odnio u tosam siguran
Blještave kao vatromet buran ulične bitke što kosi,
maršuju one da bi carski koračale
i svim tijelom osjećale,
ljpotu svoju izbliza.

I da bi bile najljupkije male,
neodoljive madmoazele Pariza.
Gledaj onu što ide i nešto snuje.
u kaubojskim hlačama s kosom plavom,
iz autobusa do pola provirujem,
dok kondukter sumnjivo vrti glavom.’’

ILI!?

Ne, ja neću ni od čega polovinu!
Daj mi nebo cjelo, zemlju cjelu
i more i rjeku i gorsku lavinu.
Ne, ja neću nikakvu podjelu!

Ne, ni život ne želim u djelu.
Neka mi se sve svali na pleća!
Ja i tugu želim cjelu,
kao što želim da je cjela sreća.

Pola hoću samo od jastuka
na kom leži, kraj ljepog ti lica,
od prstena sjajna, tvoja ruka
sjajna kao zvjezda padalica’’.

Ali, njegove zbirke niđe nije bilo. Počelo je prepisivanje i učenje napamet. Od tada i pamtim ove stihove. Umro je juče Jev-genije, ostao je za sjutra… genije!

Prch.me