ŠTA JE NJEGOŠ NAMA?

Bio je praznik, 13. nov. 2023, Njegošev dan! Na Javnom servisu, u udarnom terminu (20 h), bila je emisija pod naslovom „Šta je Njegoš nama?“ U takvom retoričkom pitanju su dati svi odgovori crnogorske podanosti! Ova („nama“) mogla bi se kategorisati i kao ,,nepristojna“ ili kao neka vrsta zamjenica za ime Crne Gore i Crnogoraca da se ne uvrijede Srbi otimači Njegoša. U tome se prepoznaje sramotni crnogorski inferiorni karakter do poniženja. Kad se u Crnoj Gori ovako postavi pitanje o Njegošu, to govori da se Crnogorci s njim ne pitaju, pa ispada da nije naš, no još nekoga… koga moraju konsultovati? Taj „neko“ kaže da je njihov bez imalo ostatka za one čiji je, i đe mu je „zrno klicu zametnulo“. Ovu misao je  Njegoš i filozofski armirao dajući „klici“ imperativni potencijal za nasljeđe „onđe neka i plodom počine!“ No ovđe crnogorsko „zapire poznanje“! Ako se, u svojoj zemlji, (za Crnu Goru ili Crnogorce) koristi neka vrsta „zamjenice”, a ne imenica, onda je Njegoš, „nama”. Ništa!

U najboljem, ili najgorem slučaju, on nam je izvanji rod srpskog porekla. Riječju, televiziju TVCG, (imenovana po državi!)… kao da ne drži ime Crne Gore. Ali koliko nam god bilo krivo, pitanje je pravo, jer smo nakrivo nasađeni na svoje držalo. Ovo je bila vanredna, jubilejska emisija, ali i u redovnim se ide prvo u Beograd, da nam istumače našeg rođenog pjesnika. Crnogorci pojma nemaju! Koliko se gođ Vladika trudio da ih svojim djelom opomene ko su i opojmi što su, nije mu pošlo za rukom da im dometne, da je spomenik njihova junaštva „Crna Gora i njena sloboda!“ Nije mu uspjelo ni sa „Šćepanom Malim“, koga je objavio na predsmrtnu uru, kao oporuku Crnogorcima, da ne budu tuđa alatka, metla i lopata, s kojima se Crnoj Gori kopa raka. A kako da mu uspije, kad ko bajagi učeni mu potomci nikako da prihvate njegovo stalno mjesto boravka porijekla i počinka. Nemaju pojma ni da se Gorski vijenac u Crnoj Gori ne uči napamet… jer je „iz glave cijela naroda” pa se pamti naizust. Toliko ga je u narodu da je još uvijek usmen, bez obzira na enormni broj izdanja. Da se kojim slučajem izgubi to djelo, hiljade Crnogoraca bi ga kazali ad literam.  

Srbi koji se otimaju za njega, uzalud bi ga učili! Ne prijenja za njih, jer ga ne razumiju i ništa im iz njega ne odgovara osim povremeno pominjanje srpstva (koje je danas „car zla svakojega“… i ,,kojime se (politički a ne umjetnički) pjane pokoljenja“. Znam iz ličnog iskustva sa katedre za književnost u BG, kad su mnozina na prvom dijelu diplomskog dobijali Njegoša, padali su ka proštaci na zemlju. Zato im ne treba braniti Njegoša…no neka padaju iz njega, ka što su pali na Kosovu! Padajte ,,braćo“ bezbratnici. 

Vladika Rade je nesumnjivo bio i srpski rodoljub, ali isključivo po religioznoj naklonjenosti istoj vjeri. To što je znao da se visoko pjesnički izrazi o njima je vrlina koju Srbi nemaju za sebe…a bogme je i ne zaslužuju. Ustvari vise ih je stimulisao nego hvalio ,,strašno pleme dokle ćeš spavati?” A to što su njihovi vladike i vladari radili posve su ih unakazili. Da su imali vlastitog pjesnika, vladiku, držali bi se njega, a ne tuđega. Ako pjesnik pominje neki narod, pomenuti ne stiječe nikakvo pravo da ga prisvoji. Njegoš svom suštinom tretira Crnogorce, a samo tu i tamo pominje nepomenike. Po srpskoj logici otimačine, Torkvato Taso, veliki italijanski pjesnik, budući da je napisao ep „Oslobođeni Jerusalim“ trebalo bi da im ga Jevreji otmu bez imalo ostatka za Italijane. Evo i domaćeg primjera!? Mažuranić je najveći hrvatski pjesnik, ali i najpoznatiji pjesnik crnogorskog rodoljublja, ali ne i patriotski, (njegova Patrija je, Hrvatska!) U svom spjevu „Smrt Smailage Čengića“ niđe ne pominje, ni Hrvate, ni Srbe, već isključivo pjeva o Crnogorcima, i još niko nije čuo da ga ijedan Crnogorac prisvaja, a po suštini djela je njihov iz dna duše. Takvu apoteozu crnogorskoj krševitoj slobodi nije ispjevao nijedan Crnogorac.

A sad kratko o emisiji. Da je kojim slučajem narečena TV emisija bila neka vrsta testa za  eventualni prijem izvjesne lokalne TV, u Državni javni servis, pala bi iz naslova, a potom iz sadržaja i izbora gostiju. Dva anonimna istoričara (ne književnosti, već srpske priproste istorije) čija imena ne zaslužuju pomen u ovom tekstu, izigravali su misionare.(Jedan liči na konduktera, drugi na šofera, oba posrbice.) Pozvani su da tolkuju Njegoševo djelo iz petnih žila, po srpski, a ne iz moždanih ćelija, po crnogorski. Oba contradictio in adiecto – istinoljubivi lažovi! Ovi  tumači Njegoša su bili nabijeni uvoznim, posrbičkim nacionalizmom, pa su pjesnika tumačili politički, ideološki i patološki. Jedini contraditore im je bila dr Tatjana Đurišić, univerzitetska profesorica za jezik i književnost. Ona je Njegoša tumačila, prije svega literarno, filozofski, estetski, etički i, naravno, etnički, ali bez crnogorskog nacionalnog naboja, jer je suvišno dokazivati neporecivo. Uostalom, odrednica su Njeguši ispod Lovćena, a ne neki srpski Ražanj ispod prevoja Mečka.  

Na kraju, riječ-dvije o izboru voditelja/ke! Za nivo  kakav iziskuje razgovor o Njegošu je neophodno i opšte znanje o književnosti i osobito poznavanje Njegoša. Ne pripada uz takvu temu i ličnost, voditelj ,,komunalnog“ profila, koji ima pravo da ne zna, pa stoga pita i raspituje se o toj vrsti infrastrukture. Pred Njegošem se ustručava i univerzitetski profesor… šta i kako reći, a pogotovo kako reagovati na nesuvislosti. Tako mora biti kad CANU nema akademika s kojim bi izašao pred Vladiku. Srećom, Njegoš sam sobom „čudo sočinjava“.Onda…Šta je Njegoš nama“ ovakvim potomcima? Piši propalo!

M.R.Š.