ROBOVI NA OLIMPU

Da li ste pratili Olimpijske igre? Ako jeste, viđeli ste jedan crno bijeli svijet na pobjedničkom tronu na kome crni dominiraju u najprestižnijim sportskim disciplinama. Ti rasni afro-pobjednici su potomci crnog roblja, koje je na svirep način, uzdiglo zapadanu civilizaciju do prestiža u odnosu na istočne i blisko-istočne civilizacije. Crni šampioni, već više od jednog vijeka, su najbolji reprezenti  baš onog svijeta koji ih je vjekovima ugnjetavao. I boga su zatirali u njima, ali nijesu mogli da im zatru rasnu enrgiju. Neki teoretičari ropstva smatraju da su uljudnije tretirani robovi Grčke i Rima od ropstva koje su provodile obje Amerike i Evropa.

Kad je afro-američki crnac Džesi Ovens pokupio zlatne medalje u najtežim atletskim disciplinam na Hitlerovoj Olimpijadi 1936,  zadao je težak udarac arijevskoj rasi i teoriji krvi i tla. Uzeo je četiri zlata u atletici, sportskoj disciplini u kojoj su sudije-navijači nemoćni protiv sile mišica i brzine noga. Nakon Ovensa, krenula je plejada crnih rekordera od atletike, fudbala, boksa, košarke, rukometa, odbojke itd. Jednostavno, sport bi bio osiromašen bez njih. Skok u dalj 8,90m. Boba Bimona (Mexico 1968. biće nazvan ”skok u vječnost”, a produžiće ga Karl Luis 8,91m, pa Majk Pauel 8,95m).  A onda je Usein Bolt pretekao cio svijet i dugo će biti neoboriv na 100 i 200m. Ali, sve je počelo  brzinom i skokom Dž. Ovensa 1936. Kad se vratio iz Berlina u svoju rodnu Ameriku prvi čo'ek SAD, Frenklin Delano Ruzvelt ga nije pozvao u Bijelu Kuću, niti mu je čestitao bilo ko iz vrha vlasti… ni telegramom. Kasnije će Ovens posvjedočiti kako mu je Hitler ipak mahnuo kada je protrčao ispred njegove lože… Prema tome, nije me ponizio Adolf, već Ruzvelt ! Bezmalo pola vijeka je trebalo da mu svijet dostignu rekorde u odličjima… a on je živio katkad i preživljavao uz pomoć slave, a ne države. A Deklaracije o Nezavisnosti (1776. godine), Jednakosti, Ljudskim pravima i Pravima čovjeka se patetično i epski citiraju, pa često zvuče kao prevara. U američkoj Deklaraciji piše: ’’Mi držimo ove istine same po sebi očiglednim, da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su od Stvoritelja obdareni određenim neotuđivim Pravima, te da su među njima ono na život, slobodu i ostvarivanje sreće.’’  Ova rečenica se smatra najvećom tekovinom američke demokratije i Ustava. Djelimično su je prepisali i Francuzi 1789. godine nakon revolucije. Potom su UN objavile i usvojile 1948. Deklaraciju o univerzalnim ljudskim pravima. Član 5. glasi: “Niko se ne smije podvrgnuti mučenju ili svirepom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.”

… Što se tiče američke ”očiglednosti”, očiglednije je da u domovini Deklaracije, policajac može Crncu stati nogom za vrat i ugušiti ga s punim zadovoljstvom, a slično se desilo toliko puta od Deklaracije do danas… Kao u onom vicu o Muju koji je ubio čo'eka, tako što mu je taj naletio na ćakiju. Kad su ga pitali otkud toliko uboda, Mujo je odgovorio… i tako je naletio više puta.

Američku Deklaraciju su nesporno utemeljeli humanisti, Tomas Džeferson, pjesnik i državnik i najugledniji mu saradnici. Deklarativnu poruku o ljudskim pravima Amerikanci navode kao “najmoćnije i najznačajnije riječi u povijesti Amerike!” Ali, do njene pune primjene put je duga zemlja tvrda. Olimpijade su mnogo učinile na tom mamutskom maratonu na kome je (ne)jednakost najteža disciplina. Kako su crno-gorski reprezentativci postepeno, ali sigurno, iznemagali u Tokiju, navijao sam za crno-afričke i sve njihove zemlje, karipske i latino američke, zapravo, za sve koji imaju tu nekad robovsku, a danas uveliko šampionsku boju. Kao i uvijek, rušeći rekorde, oni ruše vjekovite razlike među rasama i bojama.

Kad me najveći crni pjesnik Leopold Sedar Sengor 1980. godine primio za intervju i prvi afrički državnik koji je jednu zemlju, Senegal, oslobodio francuskog  kolonijalizma, preporučio mi je posjetu ostrvu Gore. Na njemu je najveći spomenik ropstvu ”Kuća robova” (La Maison des Esclaves). Tih ropskih kuća bilo je 20-ak, a samo je jedna adaptirana u muzej. Tu su od 15. do 19. vijeka vladali: Portugalci, Holanđani, Britanci i Francuzi. Robili su Afrikance po čitavom kontinentu i tu ih prodavali konolizatorima, od Evrope pa sve do Južne i Severne Amerike. Nešto kao crni danak u krvi, oko 20 miliona Afrikanaca prodano je kao roba-roblje. Kad ponekad nije bilo prođe,  prodavani su za 1 kilogram krompira ili pirinča. Samo zdravi i snažni su bili na pijaci, ali prvo bi odvajali đecu od roditelja, pa majke od očeva.. .da se nikad više na sastave, a onda ih razvozili morima i okeanima kao rasuti teret. Ko se razboli završavao  bi u okeanu. Jedina svijetla tačka tih ropskih vjekova bio je naš prvi susjed, Republika Dubrovnik. Zabranila je ropstvo 1416. godine, kada  je bogati svijet cvjetao od robovskog rada. Dubrovački zakon je bio drastičan… “Onome ko trguje robljem dati mu rok od mjesec dana da oslobodi one koje je prodao i ako u tome uspije neka mu se iskopaju oba oka, ali neka ne bude lišen života. No, ako ih ne uspije osloboditi, treba ga objesiti na vješala dok mu se duša ne odvoji od tijela !“ 

A sad još malo činjenica. SFRJ je jedna od 51 države članice, koje su 1945. godine osnovale Ujedinjene Nacije, ali se suzdržala na glasanju o Univerzalnoj Deklaraciji o ljudskim pravima. Izgleda da joj se to prenijelo na ostatke i potomke. A u tom dokumentu Član 5, glasi: ”Niko se ne  smije podvrgnuti mučenju ili svirepom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.” 

Ako su se tada Jugosi uzdržali, kasnije su bili konkretni jednako kao onaj policajac koji je zadavio svog sugrađanina. Ljudskim pravima nikad kraja, a početak je davno utemeljen, ali ne pomaže Deklaracija majko… Ne trebuje carstvo neljudima…!

P.S. Sinbad Moreplovac, u bajkama iz 1001 noći, je izrekao kad sebi najbolju definiciju o ljudskoj jednakosti:”Svi su ljudi stvoreni jednako, al su ipak podjeljeni jako. Razlika je među nama svima ko između sirćeta i vina.”

                                                                                                                                         M.R.Š.