PRIJEKOR 

Bili smo drugovi. Učili smo istu gimnaziju. Bio je dobar đak, bolji od mene a tada su samo bolji imali šanse. Kasnije će postati perspektivan političar u neperspektivnoj državi. Ne znam kako to biva, ali to se zbiva u nas…sve češće. Našli smo se na njegov poziv na glavnom trgu u Nikšiću, poznatom po mnogo čemu, a mi smo se posjetili Mitinga gladnih na kome je 1989. načeta SFRJ. Rekao mi je: ”Nijesu mitingovali gladni hljeba, već srpskog nacionalizma. Uz svesrpsku pomoć Srbije i svesrdnu podršku Crne Gore slamana je Crna Gora i velika Jugoslavija, jedino crnogorsko utočište identiteta od 1918.”

Pomenuli smo svoje najbolje godine, provedene na tom trgu… a dočekali najgore. Pozvao me nakon Cetinjskih događaja, da prekori samog sebe, preda mnom, kao jedinim śedokom. Bio je svojevremeno na čelu Društvno-političkog vijeća Skupštine SR Crne Gore… a potom i zamjenik generalnog sekretara vlade u privremenoj saveznoj državi SRJ, u kojoj su se poslednje dvije članice razišle u samostalne države. Cetinje ga je inspirisalo da mi ovo ispriča!

”Na svom Vijeću, na izmako ‘80-ih sam predložio da se ‘Njegoševa nagrada’ u novčanom iznosu znatno uveća, jer ne možemo, obrazložio sam, od imena najvećeg  pjesnika praviti prosječnu nagradu, kakva je do tada bila. Činio se taj prijedlog opravdan svima, pa je prihvaćen na vijeću i jednoglasno usvojen, ne znajući kome će biti dodijeljena prva sljedeća. Nažalost, kad smo materijlno uvećali vrijednost visoko uvažene nagrade, ona je unižena i poražena. Dodijeljena je Dobrici Ćosiću, prije svega srpskom, ekstremnom nacionalisti, pa tek onda piscu.

Bio je 30. okt. 1990. Prije uručenja nagrade našli smo se sa laureatom u Sali na prvom spratu Vladinog doma na Cetinju.(Prisutni su bili predśednik Skupštine SR CG dr Dragan Radonjić, Predśednik RIV, Republičkog izvršnog vijeća-(vlade) Dr Radoje Kontić, tri predśednika Vijeća udruženog rada, Dr Rade Filipović, Vijeća opština Radovan Damjanović i Društveno političkog vijeća Veselin Vučurović(ja). Ćosić je bio u pratnji jednog prijatelja iz BG, nama nepoznatog. Sa nama nijesu bili članovi žirija koji su dodijelili Njegoševu nagradu Ćosiću.

Osim ovih detalja ostali su mi bili poznati. Akademik CANU, Vlado Strugar, iz Ulića kod Cetinja je, mnogo ranije, zavapio u CG Akademiji (bio sam prisutan) ”da Crnogorci preispitaju svoje nacionalno opredjeljenje”…pa je dva dana prije uručenja nagrade, poslao Ćosiću pisanu Čestitku!

Dragi Dobrica,
Sa sveg srca čestitam Ti Njegoševu nagradu. Tvoja, broje, deseta je po redu, a ja velim: prva je Tvoja pošto nikad veće blizine između visova u politici i filozofiji na kojima su, imenilac nagrade i junak dobitka. I nijednom pre, otkako se ova nagrada dodeljuje, da je ličnost dobitnika, delom i znanjem, pozvanija da progovori danas o sudu njegoševskog svemira, i o srpskom rodu među inim narodima.
Ja verujem da ćeš svojim skorašnjim govorom u Cetinju, predskazati put Srba u budućnost, između mnoštva im neprijatelja, a smerom savremene prosvećenosti u čovečanstvu. Srećno Ti sve bilo, Dobrica Ćosiću!                     

                                   Vlado Strugar, Herceg Novi, 8. septembar 1990.

 (POVOD za pismo je odluka žirija da je nagrada pripala Dobrici Ćosiću za triptih romana ’’Vreme zla’’ (Grešnik, Otpadnik, Vernik). U saopštenju žirija u kom su bili Milo Kralj (predsednik), Husein Bašić, Svetozar Petrović, Georgi Stalev, Nikola Kovač, Petar Sarić, Slobodan Kalezić, Čedomir Mirković i Radomir V. Ivanović, kaže se da Ćosić “saopštava u snažnom epskom zamahu i sa izuzetnom sugestivnošću o ljudskim sudbinama i globalnim istorijskim procesima”. (Kakva patetika na nivou srednjoškolske pismenosti.) Pismo će Strugara do smrti učvrstiti u Crnogorskoj Akademiji. Deceniju i više kasnije, u jednoj demografskoj napomeni uz biografiju Vlada Strugara piše ćirilicom: ’’Ово насеље (Ulići) је потпуно насељено Црногорцима (према попису из 2003. године), а у последња три пописа, примећен је пад  у броју становника.’’  Nije ni čudo!

Onda su beogradska glasila propjevala kako su ”Crnogorci oduševljeno dočekali Ćosića” a potom zakukala, kako su dobitnika Crnogorci ispratili s razočaranjem! Rekao im je: “Samo povratak Njegošu može spasti narod Crne Gore od nove istrage, novih poturica.” Sa Njeguša su ga digli u helikopteru. Nije drukče moga, natrag, preko Crne Gore u Srbiju. Nedugo potom sa svojih riječi priješao je na svoja nedjela. Krenuli su iz BG na BiH i razorili je do genocida. Slobodan Milošević je razvio sve nacionalističke zastave protiv svih činilaca Jugoslavije a onu anticrnogorsku je dao, berjaktaru Ćosiću da je iznese na Cetinje. Kalemar iz Velike Drenove je uveliko zaslužan za kalem, izvanje nacionalnosti, Crnogorcima.

Nakon  što je 1997.  Matija Bećković nagrađen, ”Njegoševa  nagrada’’ je obustavljena. Korota je trajala punih 12 godina.

Epilog: Moj  školski drug  je dovršio priču!

Naš razgovor s Ćosićem prije uručenja nagrade, bio je njegov monolog, u kome se(srbo)umno osvrnuo na Mojkovačku bitku, umanjujući do zatiranja žrtve Crnogorske vojske za uspješno povlačenje, odnosno bježaniju, srpske. Prilikom primanja ’Njegoša’ u kristalnoj dvorani, Ćosić je svečano objavio da se odriječe novčanog dijela nagrade, (koji je na moju inicijativu petostruko uvećan), u korist Odbora za vraćanje navodne Njegoševe kapele na Lovćen koju je ustvari podigao kralj Aleksandar 1925. To me je toliko pogodilo da smo, Radovan Damjanović i ja, demonstrativno napustili i svečanost i Cetinje, i vratili se u Nikšić. Tu traumu nosiću do kraja života, pored ostalog i zbog toga što sam na Njegošu diplomirao maturu!…Nažalost od tada svi padamo na njemu.

Na te riječi školski drug se zagrcnuo, zastao u govoru i zasuzio u čima. Previše suza za njegove godine.

                                                                                                Mihailo Radojičić Šok – M.R.Š.