Post festum

Pop Mićo Superstar

Njegoš bio pa proša! Tako ga vide ovi što se kunu u njega na njegov dan. Mlađi jedva znaju za njega a stariji koji su jedva živi, odumiru a štovali su ga bez ikakvog praznika. Izumre i ona Crna Gora koja ga je znala u prste. Kako onda da ga znaju mladi, kad ova upokojena zemlja knjiži, od škola do univerziteta, najmanje 25 hiljada lažnih diploma… a paralažnih ima i u CANU. Ko onda da poduči nove generacije Njegošu a kamoli da ga one same izuče. Rođendan su mu oglasili, državnim praznikom, oni koji ga smatraju tuđim a rođenu mu zemlju, inostranom. Ti kojima je prepušten, kao kakva katastarska parcela bez uknjižbe, smatraju ga isključivo svojom imovinom a ne CG  velikanom bez premca u najširem suśedstvu. Ti usvajači ga ne razumiju bez prevodioca. Toliko mu ne znaju jezik da i naslov njegovog najcrnogorskijeg djela prevode u „Venac“. Gorih ljudi od Crnogoracah, sa većim djelom o sebi, nije zemlja rađala. Ipak može da ih izrodi, kad je izrodi vode. Ko misli da nije tako, neka sad pokuša da komparira glavne junake „Gorskog vijenca“ i današnje izdajnike i Gorskog, i Primorskog  vijenca; i dobićete rezultat.!

Idemo na prvi lik. Vladika Danilo je vodeći junak, i najumniji lik. Ravna mu nema! On okuplja narod i saziva Skupštinu da uredbu vide kako stoji. Danas bi vam to bio A. Mandić, ni manje ni više. Drugi lik po značaju je Vuk Mićunović, ili kako veli Njegoš, „Srpkinja ga još rađala nije“…što će reći da ga je rodila Crnogorka. Taj bi vam bio Milojko Spajić, kome se ne zna mati, pošto mu je matični broj u drugoj državi. I tako bi mogli vazdan da tražimo današnji pandan gorskim junacima a da nam se nijedan ne poklopi. Jedini lik koji se s današnjim „junacima“ poklapa je Pop Mićo. Njemu je svaki vladajući lik, par! Pop Mićo je Superstar!

Što se tiče privlačnosti Njegoševa djela mladom naraštaju, uputno je krenuti od prve lekcije “Njegoš za početnike“ i tako redom do „Vladike za neuke“. No takav praznik bi trajao godinama… koje bi pojeli skakavci. Javni servis je prije godinu ili dvije, krenuo u pohode Radu Tomovu s Njeguša a vodiča je tražio u Beogradu. Neka ocvala dama otud, narilanih usana, napiturana lica i umjetnih trepavica se potrudila da sebe učini privlačnom a pjesnik kako mu drago. Uz sav trud bila je toliko odvlačna opštim kazivanjem o Njegošu, koje i neznalice znaju. Ta opšta, ustajala mjesta o velikanu, su kao stihija prikrila Crnu Goru u praznične dane. Njegoša ne znaju ni oni koji mlađe ogovaraju za neznanje, a ovi koji mu djelo prevode na sebe, tumače mu ga kao zlodjelo, jer sa njim bradatim, rado Srbin ide u četnike! To je suština prevoda na srpski! „O krvavo Srpstvo ugašeno, strašno pleme…“ dokle ćeš lagati?

Prch.me