LEKTIRA SUBOTOM

Ovo je treći nastavak Zogovićevih bilježaka o Andriću koje su bile pravo otkrovenje kada su se pojavile u javnosti na kraju XX vijeka. U SFRJ prosvjetno pedagoška politika je htjela Andrića isključivo kao pisca, od đačkih čitanki do univeritetske literature. Zogovovićevo bilježenje o Andriću otkriva na svojevrstan način Andrića iz scene, gotovo nepoznatog i njegovo pritalaušeno pristajanje uz novi režim i poredak Titove Jugoslavije.

Radovan Zogović

BILJEŠKE O ANDRIĆU

Vučković i ja sastavili smo podroban plan ciklusa od desetak ovakvih priredaba (Otelo, Faust, Don Kihot, Knez Igor, Viljem Tel, Figarova ženidba, Jevgenije Onjegin i dr). Kao prvu, projektovali smo priredbu posvećenu Don Kihotu – španski narod krvario je u nacionalno i socijalno oslobodilačkoj borbi, i mi smo smatrali za prvu svoju dužnost da mu, u svakoj prilici, na bilo koji način i kojim god sredstvom, pružimo podršku i da vezujemo široke narodne slojeve za njegovu borbu. Za prvog predavača na toj priredbi predvidjeli smo Isidoru Sekulić – pored ostaloga (ona je bila vrlo eruditivan pisac) i zato da bismo bili jači pred policijom. O       Don Kihotu kao operi trebalo je da govori Vučković: on bi, kao uzgredno, iznio i naše gledanje na Servantesa i njegovo mjesto u svjetskoj književnosti i u savremenoj borbi Spanije za slobodu i novu kulturu. Poslije predavanja i čitanja fragmenata iz Don Kihota, beogradski operski pjevači (oni su već bili dali pristanak) izveli bi neke scene i arije iz opere, pa bi se prikazao i jedan dio filma sa Šaljapinom u ulozi Don Kihota, izvodile bi se orkestarske partije, iskoristili bi se crteži Domijea i drugih. Kulturni od­bor prihvatio je naš plan, i Vučković i ja pošli smo sjutradan na Topčidersko brdo, Isidori Sekulić.

Isidora Sekulić, s kojom sam se ja već nekako poznavao i s kojom sam, godinu dana ranije, istupao s predavanjem o Đu­ri Jakšiću, držala se prema meni, novajliji i došljaku, suvo tolerantno. Prema uljudnom, lijepom, ukusno odjevenom Vojislavu Vučkoviću, Beograđaninu koji je već bio izbio u prve redove beogradskog muzičkog i kulturnog života i koji je u razgovoru s ljudima kao Isidora umio formulisati i izgovarati rečenice tako da ih, njegovu zamisao i njegovu formulaciju koja pri kraju zapinje, sagovornik dovršava kao svoju, – Isidora je ispoljila prijateljstvo i poštovanje, prenaglašeno za onoliko koliko je bilo potrebno da se nagovijesti razlika u stavu prema dvojici prisutnih. Vučković je izložio našu zamisao i ponudu. Isidora je slušala, dovršila je ne­koliko “otvorenih” Vučkovićevih rečenica i rekla – Vučković je stalno naglašavao daje cio plan priredaba moj i njegov:

– Lepa Vam je zamisao, gospodine Vučkoviću.

Zatim je pripitala o ponečem, dala prethodni pristanak i na­glasila da joj je osobito drago što će drugi predavač biti Vučković. Ne dopuštajući da joj se zahvalimo za pristanak, stala je da reda svoje opservacije o Servantesu i Don Kihotu, prešla je na svoju neizbježnu temu o veličini engleske književnosti i ništavnosti na­ših prevoda Šekspira, i na kraju je, kao daje sve to bilo forma da­ljeg razmišljanja o našoj ponudi i molbi, zaključila:

–    Principijelno – pristajem. Ali dajte mi tri dana da promi­slim o svemu.

Trećeg dana, kad smo Vučković i ja pošli po konačan od­govor, Isidora Sekulić, sjedeći na običnoj drvenoj stolici s na­slonom, pobočke okrenuta stolu na kome je držala lijevu ruku i u njoj nekakav dugačak drveni nož, rekla je – kao nešto sasvim obično: – Predavanje, gospodine, ne mogu prihvatiti. Vučković je pojmio da se, u pauzi, blago, uljudno začudi svojim krupnim, kao ljetna voda u sjenci mekim očima, ali Isidorina pauza između rečenica bila je odveć kratka. – Moj prijatelj Ivo Andrić, – nasta­vila je, – radi u Ministarstvu spoljnih poslova (predsjednik vlade i ministar spoljnih poslova bio je tada Milan Stojadinović. – R. Z.). Ja sam ga pitala za savet o Vašoj ideji – on je tu verziraniji od mene. I on mi je objasnio daje vaša priredba inspirisana iz španskog poslanstva. Rekao mi je kako su jedne pariške književne novine (Isidora ih je nazvala po imenu. R. Z.) koje su godinama izlazile na vrlo lošoj drvenoj hartiji, ovih dana (baš ovih dana!) izišle na prvoklasnom svilenom papiru, bogato ilustrovane – po­svećene republikanskoj Španiji. Znači, plaćene parama španske republikanske vlade. I sad, i možda u istoj kampanji, gospodine, Vaša priredba. Ne, ne mogu. Žao mi je, ali ne mogu – završila je uz držanje i uz suzdržan pokret nožem koji su govorili: ovome ni­je trebalo predgovora, nema mu ni pogovora.

To je bio taj posredni dodir u međuvremenu.

Prch.me