KAFA NA STRADUNU (Monitor 1991.)

Povodom 33. obljetnice, Dana branitelja Dubrovnika. Neka je Slava braniteljima i sram agresorima do dana današnjega! Prch.me, ovim povodom ponavlja tekst Mihaila Radojičića, objavljen 1991. i pjesmu “Noć sa Dubrovnikom” Vita Nikolića.

Crnogorci padaju na Dubrovnik a on stoji!

Jedan od prvih izvještaja sa crnogorsko-hercegovačkog ratišta a uoči starta na Dubrovnik, bio je ukrašen veleljepnom frazom kamiondžije i srpskog vojnog ‘stratega’ iz Trebinja, B. Vučurevića: “Sjutra ćemo zajedno piti kafu na Stradunu!”

            Da li je u toj kafi definisan i cilj ovog rata. Nema mnogo dokaza da nije! Medjutim! U najžešćoj ratnoj zahuktalosti… Crnogoraci padaju na Dubrovnik a on stoji. Žao mi ga je kao da sam Hrvat, jer smo nekad odlazeći u Dubrovnik (Ćirom za Sarajevo sa presijedanjem u Humu), jedva čekali da kupimo onu istočnu razglednicu, grada podno Srđa, i da se javimo onima koji ne mogu da vjeruju da smo tamo. To je bilo onako iznad svega. Bilo je baš kao da si otišao pravo u Renesansu da se rukuješ sa Držićem ili Dundom Marojem.

            Kad su se pomanitali Crnogorci siti napucili Dobrovnika misleći da su ga smrtno ozlijedili, zaneseni i sramotni nijesu znali da je Dubrovnik besmrtan.

Jednog dana, ovoga rata ’91. na scenu stupa ministar spoljnih poslva svih Srba na jednom mjestu, ’umiljati’ g. Vladimir Jovanović. U jednoj primitivno-prostoj rečenici i jednom jakom njemačkom glasilu (’Štern?) na pitanje novinara: “Šta traže Srbi u Dubrovniku?” izjavi: “Baš ništa, tamo su Crnogorci!”

            Tako kave, u Dubrovniku sa Srbima, neće biti! U toj rečenici g. Jovanović je veoma, prostoproširio stvar. Saopštio je diplomatskim jezikom da Crnogorci nijesu Srbi…te da nam od zajedničke kave, sa njima na Stradunu, nema časti.

P.S. Dubrovnik mogu svi da osvoje, ali će ga svi izgubit osim oni čiji je. Moguće srpski cilj i nije bio da ga neko dobije, već samo da se Crnogorci pogube!     

Mihailo Radojičić

NOĆ SA DUBROVNIKOM  Vito Nikolić

“Svi smo u opsadi ovih crnih dana,
Sve nas podjednako tuku, moj Gosparu,
i s kopna, i s mora – sa svih strana
Samo grmi: barut! barut! barut!

Ne poznajem nikog sred dima i tmuše,
ali ipak ćutim ovu mržnju staru
koju nikogović sipa, obezdušen,
na sve što smo bili, moj dični Gosparu.

Njegovo je ovo vrijeme, i meci,
a naša je patnja u suzi skrivenoj,
što je svojoj mrtvoj dugujemo djeci
kad budemo, nekad, smjeli da plačemo.

Zašto li se sjetih tragičnog Solina,
onog velegrada krasnih sarkofaga
što ga, nakon dvije hiljade godina,
zatrpaše zemljom pa ode bestraga.

Nije onda bilo ni rata, ni flote,
ni pijane rulje njihove i naše;
mogao se Solin spasiti strahote,
mogao je, ali – ipak nije spašen!

A šta tebe čeka, Gospodine Grade,
u ovoj noći bratske krvomutnje,
dok krvnici mirno svoj posao rade?…
Ne daj, Bože, da se steknu moje slutnje!”

Prch.me