GRMALJ ZA STOJU!

Vjerovatno sam tada, prvi put ušao u Sarajevo kao gimnazijalac. A to je bilo prije više od pola vijeka. O Bosni i Sarajevu sam znao ponešto preko Andrićeva djela i Principova nedjela nad Ferdinadom 1914. koje je izazvalo svjetski rat. Ali to je opisano i prepisano u hiljadama primjeraka, ali ovo o čemu ću vam pripovijedati, niđe nijesam pronašao osim u svojoj davnoj i gotovo iznemogloj uspomeni.

Ududučena muška osoba je stajala ispred sarajevskog kina Romanija u Titovoj ulici, odakle se desno od ”vječnog plamena”,  grana u ulicu nar. heroja Vase Miskina, danas Ferhadiju. Tom kosmatom ljudskom stvoru ućebanih vlasi sjedinjenih s takvom bradom, nijesu se mogle razabrati godine, a ni riječi koje je izgovarao u vidu nekog neartikulisanog poziva, za mene, ne naviklog na skraćivanja u govoru, gutanje samoglasnika i prenesenih akcenata toga podneblja. A onda sam postepeno uhvatio smisao riječi koje je ponavljao:

”Oće'l’ ko da me šine za stoju… Ima'l’ ko, al’ samo jednom…za stoju…dva put’ za dvije…tri za tri?” (stoja , 100 dinara).

Blenuo sam u njega, zatečen nočekivanom uličnom priredbom, ne shvatajući smisao poziva. Stajao je, taj što poziva, leđima uza zid pored biletarnice kina, zvijerajući kao iz džungle, crnim očima u prolaznike. Jakog torza, prikratkih nogu, orangutanskog stasa i ruku, sa šakama poput malja. Upitah ga zbunjen, ”kako to da ga neko šine?”

”Lako! Šakom, nogom, glavom…čim ‘o'š…al'samo u stomak…Aj’ provaj mali, za stoju?” Odustao sam od izazova. Imao sam u džepu, svega pet stoja za eksurziju, tj. po 100 din. za svaki veći grad koji ćemo obići u Jugosloviji.  Da li sam ja izazvao grmalja ne znam, ali sad je počeo da izvikuje ponudu kao da prodaje neki vlastiti proizvod na pijaci. Okupi se grupica znatiželjnih a između njih se izdvoji jedan još jatorniji od izazivača.

”Šte veliš bolan, za stoju da te zveknem?”

 ”Ja, baš za stoju!”…

”E haj’ naperi mi se!”

Isčupa zgužvanu novčanicu iz džepa i dade mu je. Prvi se grmalj namjesti da primi udarac a drugi grmalj da ga zada. Bilo je malo teatra dok se spremao za napad. Malo se k'o zagrijavao, malo je zavrtao rukav da mu se vidi desnica i nabildovana mišica, malo bokserskog plesa… pa kad se zario svom snagom u stomak izazivača, svi prisutni su uzdahnuli s prigušenim vriskom. Čulo se ”Aa, joooj!” Svi smo očekivali da će takav udarac i u zid prodrijeti, ali grmalj se nije ni pomjerio. Udarač se začuđeno povukao korak nazad i spuštajući rukav upita ga: ”O'kle s’ ti bolan?”  

”Ja s Romanije bolan.”

”A o'kle s’ ti?”

”Ja ispod Romanije.”

”Pa vidi se…jebo ga ti”, odgovori prvi grmalj cinično i nemarno.

”A mogu li da v'dim šta imaš na stomaku”

”Kako bolan ne moreš…daj ‘vamo stoju,  pa gledaj do śutra…ak’ o'š?”              

Ovaj priloži opet stoju a onaj zavrnu kušulju. Ništa. Nikakve zaštite. Sve gola koža i poprugasti mišići nabrekli u gomilu…doduše malo mrki od udaraca.

”Ma nema bolan ništa, sve golo k'o Romanija. Đe da ulažem use, ja samo izlažem ono što imam…'ajduk bolan, ajduk. Od toga živim.”

Otišao sam, svega nekoliko stotina metara dalje, na Baščaršiju; da je vidim prvi put i razgledam, a i da malo odahnem od gore Romanije. Na čaršiji sve dućan do dućana. Sasvim neki drugi svijet koji mirno radi, kuje, čak i pozlaćuje onome ko može da plati. Mirni, uslužni, učtivi, nečujni…samo nude ono što sami spravljaju, od jela do ođela. Na povratku u Titovu, još je bila gomila pred kinom. Opet je neko gruvao u grmalja za stoju, i opet sam čuo uzdahe.

U školi smo učili napamet pjesme o hajducima a na fakultetu, kad sam se već opredijelio za taj studij, izučavali smo temeljno sve cikluse narodnijeh pjesama, od Marka Kraljevića do XIX vijeka. Marko je bio vješt feudalac koji je umio da se obrne na svaku stranu, bio je i turski vazal. Ali narod ga je opjevao kao grmalja, jer narodu takvi pašu:”U zubima nosi nešto mrko, ka'no jagnje od pola godine.” Tako su narodski opojani, Markovi raskošni  brkovi a u stvari je zapušten, zarastao u njih…blago rečeno kao onaj s Romanije. Tako uzoran Marko, ne može po narodnom pojanju, ni da umre. Ni on, ni konj mu, ni majka mu. Svi žive zadovijek.  A kad mu se uzbluti mozak u tikvini razori drumove, da se ne može pasat ni na jednu stranu. To se desilo i 90-ih. Razorili su ‘ajduci i autoputeve, da se s mjesta nema kud a na licu mjesta ubijaju.

Jednom sam čak pao na ispitu iz Narodne književnosti. Oborio me na BG Univerzitetu, izvanredni profesor dr Vladan Nedić. Ali ne zato što sam o hajdučiji  govorio loše, već što sam, kao budući profesor, napravio neoprostivu grešku.”Bilo mi je jako teško”, rakao mi je,”što sam vam umjesto najviše ocjene, morao upisati najnižu. Vi ste kolega, vjerovatno zbog brzine, napisali Turci malim slovom. Žao mi je, ali moram da vas vratim.” I vratio me, ali u budućnost.

Danas bih za tu kardinalnu omašku dobio visoku ocjenu…jer je u usponu mržnja i potcjenjivanje drugačijih, koje se nagrađuje u nazadnim školama.  A možda bih i napredovao kroz život, kao ovi grmalji koji su stigli na vlast.  Kasnije kada sam prestimao studije, biće mi jasno, da je onaj davnašnji s Romanije, njihov današnji vjerni uzor, te da će ta serijska proizvodnja zaostalih trajati do naših dana i liferovati takve potomke, kao junake našeg doba. Takvi ne čine narod, već  od njega tvore pučinu, stoku jednu grdnu, koja može visoko da se uspenje, čak i da zavlada. Prosvjeta nam ih je nametala kao uzor junaštva a najčešće i čojstva, bez obzira što su takvi bili i ostali otimači, presretači, kabadahije i zlikovci bez milosti. Jednostavno  izgrađeni su na primitivizmu kao primijenjena umjetnost  tekuće politike. Jednu, do skora dibidus anonimnu osobu,(nije važno koju, ih ima više) preporučilo je za ministarsko mjesto, ne znanstveno postignuće, već srednješkolsko pismo javnosti 90-ih, u doba crnogorske povijesne sramote na Dubrovnik. ”Crnogorke traže da se formiraju dobrovoljački odredi. Pozovite i mene!… ”Ustaška krv je podivljala, to više nije krv čovjeka, to je zvjerska krv, pa apelujem da se najoštrije osude svi izdajnici”…”Ponosim se svim dobrovoljcima iz Nikšića, Titograda i svih ostalih mjesta moje Crne Gore.” Napisala je u svojoj nacističkoj zadaći  javnosti ova maloljetnica. Stoga je kao staroljetnica postala ministrica. Onaj grmalj s kojim je započeta ova priča, je perjanik kakva je ova savremena perjanica crnogorske vlasti. Nažalost ova vlast, danas ima evropski permesso di soggiorno 2020/21…Da li to i Evropa postaje grmalj?

P.S. Sve je to na vrijeme rečeno da bi se na vakat bilo u pravu. No, ništa nije gore nego na kraju biti u pravu kad je sve otišlo u krivo.

                                                                                  M.R.Š