Ko na Prču ak' i malo stoji više vidi no onaj pod Prčom!

DOMAĆI ZADATAK

TO NAM SE VEĆ DESILO… KAO UDES!

Crna Gora najvjerovatnije neće stići ni ovog puta do EP u fudbalu. Pala je na Kosovu. Iznevjerili su je oni koji kliču ”Kosovo je Srbija”. Pozvala ih je u pomoć i oni su je izdali pred samu ”bitku”. Prije jednog vijeka, bratska krilatica Kralja Nikole ”Vojska moja komanda tvoja” koštala je Crnu Goru, ni manje ni više, nego države. Nikola je imamo desetinu svojih vrsnih generala i vojskovođa bez mane i straha, ali je komandu poklonio pukovniku, strancu, bratskom savezniku Petru Pešiću… i epilog je poznat. Krah u isti mah!

Poznata je još jedna, više puta ponovljena činjenica! Na teritoriji CG nikad nijedan srpski vojnik nije dao život za ”bratsku” mu zemlju. Za Srbiju, Crnogorci su davali na hiljade života i kod kuće i u Srbiji… I uvijek isti ”pašićevski” epilog: ”Crnu Goru treba tretirati kao most preko koga treba preći, a potom, zarušiti za sobom.’’ Ta se činjenica replicirala više puta u najgorim izdanjima, a ovoga puta; u sportu… kao u ogledalu. Kad su se Crnogorci oglednuli, u tuđem ogledalu, odraz je bio poraz.

U miru se, naravno, na drugi način ovjerava, suverena, ”sila mišca i brzina noga(h)”. Sport je najpogodniji mirnodopski poligon za to i Crna Gora se i u kolektivnim i individualnim sportovima uspješno ovjerava… dok ne pozove srpske sportiste u pomoć… A kada ih pozove pada u nemoć! Najbolji procenat srpskih reprezentativnih sportista je, direktno ili indirektno, crnogorske loze najboljih, od vaterpola, košarke, fudbala, rukometa pa do vrhunskog tenisa… I Crnogorci s ponosom navijaju za njih, odnosno za Srbiju. Obratno, sve je protiv Crne Gore, obrnuto i uvrnuto. Novak Đoković ističe s ponosom svoju đedovinu (Jasenovo Polje – Nikšić) ali kad mu je dodijeljeno najviše odličje tog grada nije se udostojio porijekla da se pojavi a kamoli da ga primi. Nije ga, zbog zauzetosti želio, što bi bio vrhunac cinizma, ni poštom da mu ga ”uruče”. Snishodljivo lokalno rukovodstvo je još na stand-by… dako se  śeti da ga Đoka uzme. Baš mi je do đoka. Dokazano je da se više posvetio Amfilohijevoj crkvi nego bilo kakvom stimulisanju tenisa u zemlji ”porekla”. Jebi ga, kad mu je Risto impresario!

No ovđe je riječ o fudbalu a prethodni navodi su derivati nepouzdane naravi kolektivne srpske svijesti prema ”bratskoj” Crnoj Gori. Tubmaković kao reprezentativni trener u više navrata je potvrdio ”gen”. Česte izjave ”oni su favoriti” (za suparnike CG) kazuju o’ kle je. Imao je uljudnu šansu da dezertira, da se povuče s razlogom i na vrijeme; da se razboli… da ima porodične, emotivne i kojekakve razloge, da ima sijaset opravdanih razloga, pa i taj… ”Kosovo je Srbija”, pa neće da igra protiv ”svoga” naroda… Ali igrao je ranije, upravo protiv svoje Srbije i odigrao Crnoj Gori poraz, ali ga izgleda doživio kao uspjeh? Stojković je, sada je očigledno, organizovao penal i prometnuo se od sportiste u ”trojanskog konja”… a onda su se srpski konji umnožavali i kulminirali na Kosovu… Ali i u Crnoj Gori! Konj ne bi povukao toliko grešaka… no bi se dozva.

Ne dozivajte te bratske izdajnike…”Nema brata što ne rodi majka”

                                                                                                                                                        M.R.Š.