BAJKA BEZ PRESTANKA

Tekst koji me naveo na ovu temu oteo sam mišima na tavanu garaže. Načeli su mu samo nadnaslov a krenuli su bila i na naslov koji glasi; ”Deblji kraj će izvući priroda”. Podnaslov je netaknut… ”Crnogorci su dugo za Tarom usmeno, dok su se odluke o (njenom) potopu donosile pismeno.’’  Tekst je objavljen u zagrebačkom ”Danasu” (25.09.'84.) u kome sam sarađivao početkom 1980-ih. Da, bilo je aktuelno potapanje, još i tada, popularnog kanjona Tare a aktuelnija njena odbrana na nivou Jugoslavije, pa i izvan njenih granica. Tekst, koji govori sa licu mjesta i vremena, kazuje da je javni glas bio uticajan bez obzira na ondašnju (a i današnju) političku upornost koju je teško suspendovati. U tekstu stoji i ovo: ’’Stručnjaci raznih profila koji Taru vole i žele na razne načine, još nijesu bili načisto što je bolje, kad se narod već toliko žali , u svojim sredstvima javnog informisanja. Zaplovili su projektanti, ekolozi, energetičari, predstavnici Nacionalnog parka Durmitor, svi na istom splavu, da gledaju i da se dogovaraju što ne valja činiti u tom slučaju?” (Pa opet isto!) ”Varirali su još jednom Taru na nekoliko mjesta gdje bi bilo bolje potopiti je?” (Ne odustaje se lako od gluposti, mnogo je izdašnija od pameti!) Ekspertizirali su rekreativno, ”Koliko se gubi od kanjona …koliiko se dobiva energije, ako brana ne spadne na Bijeli brijeg gdje je za sada smišljena? Što bi bilo ako se brana podigne uzvodno kod mjsta Tepca?”

Ovo je profil crnogorskog planiranja. Uglavnom, prvo devastacija a poslije ćemo popravljati. Nijesu u bezgrješnom Socijalizmu bile dozvoljene javne demonstracije, ali se moglo ono što zastupate braniti u javnim instucijama i glasilima. Uglavnom Tara je tada odbranjena donekle, ali se nikad ne zna kada će crnogorski eksperti kidisati na svoju postojbinu i pustolovinu da je potapaju od śevera prema jugu, te da Crnu Goru učine energentskim rajem… Zacrtali su još onda, da im do iznad Bioča, bude donja granica potopa… a expertska pamet im je i dalje ostala (ne)ograničena.

Opet se, kod ograničenih probudila na isti način, pa su kidisali na stiješnjenu Komarnicu, najatraktivniji kanjon u Evropi koji zbog svoje ekstremne, teško savladive  prohodnosti, izaziva i avanturiste i turiste. Neviđeni kanjon Nevidio, a kad su viđeli atraktivnan mimo svijet! Tek što su ga Crnogorci otkrili prije pet decenija… i svijet ga ugledao, sad bi neki drugi Crnogorci da ga potope i sakriju na vijeke i vjekov’ ! Kakavo neslavno pravoslavlje?

Decenijama smo inače živjeli u bajkovitim pričama i nebajkovitoj stvarnosti. Prvo su, još 1950-ih kidisali na potapanje Kološina za akmulaciono jezero, pa je ova varošica decenijama stenjala nerazvijena. U njoj niko ništa nije valjano prepoznavao osim kolašinske krtole. Danas je Kolašin perspektiva za najbolji turističko-zimski centar šire od Crne Gore. Ima šansu i da postane ozbiljna metropola zimskog turmizma ako se ne zanese primjerom Budve koja je od nekadašnje metropole, mnogo bliža nekropoli u kojoj se sahranjuje turizam razularenom gradnjom bez reda i poretka.

U bajkovitim zanosima bio je na udaru i kanjon Platije, i bajke o kaskadnim branama iz kojih bi se ista zajažena voda koristila za više stepenastih agregata koji bi isturali eletričnu energiju za izvoz. Neko se dosjetio u šali, koja je blizu zbilje, da bi eventualna diverzija na takvim skalastim branama Podgoricu, ne bilo primijenjeno, mogla ćušnuti u Skadarsko blato. Tada su pripovijedači privrednog razvoja (s)mislili, da sukoba a kamoli rata nikad više biti neće.

Pripovijedali su nam tako u zanosu, kako će pruga BB biti takva prometnica kojoj ravna biti neći na ove bande. Prije otvaranja pripodobljena joj u BG i pjesma, (inače stari hit Dragana Stojnića), ”Voz za more, /ljudi žure da zagrle ljeto, /a mi, mi smo eto, /u tom vozu našli svoje ljeto…”/  …A taj voz je od starta kasnio s putnicima a što se tiče transporta nikad u dom. Danas Crna Gora prośači kod Srbije oće li joj pođekad provuć neki transport prema moru. U obrnutom pravcu kami išta imamo za prevesti a kamen crnogorski oni neće pa taman da ga prekrstimo, da je srpski. A za Luku Bar davno, u jednoj reportaži s lica mjesta sam lično izustio kako će ona, kada se završi, stati u red velikih luka na Jadranu ne pomišljaći da će u njoj od nastanka biti toliko nereda… Kad se prećeruje granica se nema. Sad bih za taj izust sebi skočio u usta. No bez obzira na ova zakašnjela dobacivanja, ovi projekti imaju mnogo smisla, ali mi ga najčešće nemamo!

Sada vam dugujem još jedan citat o Tari, iz onog teksta sa početka, da vidite do kojeg se besmisla ovđe exspertiše i experimentiše. U tekstu piše da bi uz sve te velike investicije i još veće devastacija, hidroelektrana na Tari doprinosila samo 2% energetici Jugoslavije, kad bi, ako bi ”Buk Bijela”, bila svečano puštena u rad. Pa se dalje kaže: ”Tih 2% ponudili su laicima šansu za rezon da bi kasnije bilo moguće, kad nas Tara nadoji  energijom, negdje u 21. stoljeću, srušiti brane i vratiti kanjonu sadašnji izgled…Međutim stručnjaci kažu da je kanjonu više nemoguće vratiti dušu i tijelo,  kako neki misle za čas . Kanjon i njegov živi svijet gradile su tisuće godina pa sve rhabilitacije, u sadašnjem liku, nakon eventualnog potapanja padaju u vodu.” Budući da je zagrebački Danas bio prisutan u Crnoj Gori jedan ovdašnji čitalac mi je poslao kratko pismo…”E ko tako misli o Tari i njenoj bisernoj vodi, voda mu stala!”

Svaka nam je rabota takva. Ajmo da kvarimo pa ćemo poslij popravljat. Kao sa ”Evropa sad” …Sad, pa makar nikud ne stigli. Umjesto parolaške reklame Divlja ljepota, mi smo podivljali.

                                                                                                                                            M.R.Š.