AUT IZ EU
BREXIT – BRITANSKI „OUT“ OSMOTREN IZ „KORNERA“…
Kao preludij, objašnjenje i povod za ovaj traktat, priznajem da nemam kompetentan “mandat” pa i komentar za prevashodno političku, pa i višeznačnu, britansku odluku “Good by Europe”. Dooosta je vremena prošlo od onog planetarno i prpošno razastrtog, kod publike egzaltirano primljenog, eurovizijskog (1990.) pobjedničkog hita Tota Kotunja „Insieme“, sa katarzičnim krešendom: „Europe, Europe – Tonight“.
Dabome: „Zajedno“, sa Evropom. Večeras! (I zadovijek … Kako smo mislili i, tada mnogi od nas, potajno, željeli)…
Hajde da počnemo digresijom, koja to, umnogome, i nije. Krajem osamdesetih minuloga vijeka, briljantni novinar, vrstan šahista, erudita i šarmer – izvještač “Politike” iz Londona, naš Nikšićanin Miroslav Radojičić, taman je završavao gotovo dvodecenijski dopisnički staž iz britanske prijestonice. Postariji čitaoci (tada!) uzoritog beogradskog lista, zasigur, i dan-danas pamte mnoge, posebice dvije,njegove reportaže vrhunskog žurnalističkog prosedea. Prva, o vjenčanju kraljice Elizabete i Princa Filipa od Velsa i, druga, o divotnom gestu starijeg bračnog para u vrijeme žestokog nacističkog bombardovanja Londona razornim, F(au) 1 i 2, raketama.
Ergo, tada, prije tačno sedam i po decenija, lucidni premijer Vinston Čerčil, čvrsto i zdušno je obećao svojim britancima onaj čuveni, do bola gorki, triptih: krv, znoj i suze!
A sada, prije osvrta na povode i ishode BREXIT-a (dozvolite, za manje upućene): ovaj „izborni diptih-slogan“ znači BR-itanski EXIT, dakle „izlaz“). Kao humani mentalitetski kontrapunkt nekadašnjeg i sadašnjeg osjećanja i ponašanja – vrijedan je pamćenja, pomena i humanosti, ovaj mali, ali divotan gest.
Riječ je o Radojičićevoj nezaboravnoj, dirljivoj reportaži iz onog zlehudog vremena i događaja, dakle žestokog hitlerovskog pogroma i oskudice. U Engleskoj je bio uveden restriktivan (treba li reći-i dosledno poštovan) Zakon o restriktivnoj prodaji prehrambenih artikala. Primjerice, jedna porodica može mjesečno da kupi SAMO dvije, (naravno-težinske), funte šećera (jedna funta – 452 grama).
Pred prodavnicom – podugačak red građana. Među njima, mladi bračni par, drži za ručice dvoje, peto-šesto-godišnje djece. Stariji par, nakon podužeg čekanja – ispred njih, osvrnuvši se – istupa iz reda i pruža bonove nepoznatim roditeljima: „Izvolite, uzmite bonove… Šećer će više trebati vašoj djeci nego nama“! Rafinirani, osijeđeli bračni par – skriven u podrumu svog doma, pijuckali su svoj tradicionalni popodnevni „Tea at five“–zaslađen njihovom, evo decenijama pamtljivim, dobrodušjem. No, poentu, ostavljam za kasnije.
GOOD BYE EUROPE : FOR ALWAYS … OR ?
Sa daljinskim u četvrtak veče – skakućem od BBC-ia do SNN-a. U Londonu skoro ponoć, u Njujrku i Vašingtonu tek predvečerje. Britiš broudkasting korporejšn (pišem našim fonemima) – promptno obavještava stotine miliona zainteresovanih, o tijesnoj pobjedi i odluci GB o napupštanju EU. Jedna masa u egzaltaciji, druga pokunjena u svom razočarenju. (Nešto je i kod nas nalik tome – ali uz nesnosnu viku i triumfalno kojevitezanje, najčešće opozicije, dabome) …
Si En, En – i njena novinarska ekstra-diva, Kristin Amanpur – mirno i staloženo (namjerni pleonazam) obavještava, uglavnom rezignirane Amerikance. A mi „ovođe“ (kako to ima običaj reći, jedan univerzitetski profesor u našoj petnaestak procenata „teškoj“ Dumi) – odmah zaključuje: Evropa, počinje da odumire… No, tako baš ne misli 90 odsto Škotlanđana, oko 70 procenata Iraca ili, približno toliko Velšana… Da li će, pitaju se mnogi nji’ovi, pa i naši „opservateri“ – i Englezima biti svjededno kad im funta padne barem dvadesetak procenata, kad evropsko tržište morebit’ „udari“ carine ili, nedaj bože neku vrstu embarga; kad im bude trebala viza za putovanja po Evropi – radi biznisa ili odmora, kad im… itd.
Dobro, pa u čemu je krucijalna stvar i simbolika?! E, barem, pomalo i simbolično, u postupku onog starijeg bračnog para i njihovog gesta sa poklonjenim šećerom. Stoga, kraju: baš ono što namjerno nije ranije citirano, čime je i kolega Radojičić poentirao svoju reportažu o cukru i đeci. A to je, da su – I RODITELJI I MALIŠANI BILI CRNOPUTI… Crnci ili Arapi – SVEJEDNO!!! A, SAVREMENIM Englezima (dakle – ne svim Britancima), zna se, adut i alibi za rečeni BREXSIT su – upravo da ova ukleta arapska migrantska sirotinja ne nagrne na Ostrvo. Spasa, dabome, radi. A ta od straha, gladi i pješačenja posrnula masa beskućnika – mjesecima tragično i bolno podnosi sudbinu podosta nalik onom biblijskom pogromu i pohodu Izrailjaca ka Egiptu.
Stoga, svi oni koji nijesu izgubili svijest, savjest i dobrodušje homosapiensa imali bi, zar ne, pravo da kažu, pa i vrisnu – da nema boga. Niti Hrista, nit’ Alaha, niti Bude. Dakle, nih – SVEmoćnih, SVEvidećih, SVEprisutnih. Možda ih ima, ali samo u nama u našem dobrodušju, humanosti, solidarnosti, druželjublju, pa i dušeljublju.To ne tvrdim ja, neupućenik te teme, premise i dileme. To kazuju tamo neki “autsajderi” poput Marksa (doduše, ne i Engelsa!), Voltera, Tolstoja, Dostojevskog, Scevole, Dantea i još nebrojenih planetarnih “mozgova”…
Conclusion: Miroslave, novinarski barde, dobrodušni, pritom i divotni, strašni dive iz nikšićke Straševine, hvala ti i slava ti. I – kapa dolje, moj prvi uzoru i učitelju.
Bratislav Kokolj
